Nemalo sam se iznenadio ove subote – i to prilično ugodno, moram priznati – kada mi je poznanik, tu, iz našega kraja, prilikom neplaniranog susreta, onako s nogu, ispričao kako je zaposlio kćer.
Elem, riječki KBC raspisao je natječaj, kći se javila, nakon nekog vremena pozvali su je na razgovor i dali joj posao. Bez ikakvog filozofiranja, bez ikakve veze, na neodređeno, puno radno vrijeme. Vrlo jednostavno.
Dobro, i? Što je sad tu tako čudno? Sasvim normalna stvar, reći ćete. Je, ako živite u Helsinkiju. Ili Hamburgu, naprimjer. Onda valjda jest. Tamo je to vjerojatno još uvijek najnormalnije. Kod nas, međutim, već dugo nije. Mi živimo u Hrvatskoj. I baš zato vijest da se netko iz našega kraja zaposlio u Rijeci, bez ikakve štele, bez natezanja i bez povlačenja za rukav, spada u novinsku rubriku ‘vjerovali ili ne’.
Stvari dovedene do ‘ivice savršenstva’
Razmislite malo, osobno se ne mogu sjetiti kada sam zadnji puta čuo neku sličnu priču. Ne treba imati iluzije da je bilo gdje u Hrvatskoj mnogo drugačije, ali ovdje kod nas, na sjeveru, u našoj županiji, stvari funkcioniraju po nekim sasvim drugim pravilima. Rihtanje natječaja, zaobilaženje zakonskih propisa i dvostruki moral lokalni su ‘kukurikavci’ – dakako, uz pomoć zagrebačke centrale – doveli do, kako reče legendarni Ilija Čvorović u Balkanskom špijunu, ivice savršenstva.
Riječ je o disciplini koju bi lokalni, polupismeni mudonje iz HNS-a i SDP-a, da imaju imalo dara i smisla za humor, mogli zaštiti kao nematerijalnu baštinu. Ako bismo baš željeli doznati kada je netko zadnji puta ovdje dobio posao na nekom ‘normalnom’ natječaju, bojim se da bismo trebali konzultirati arheološku dokumentaciju.
Tri faze ‘evolucije’ namještanja natječaja
U tom smislu, veoma je zanimljivo pratiti kako su se stvari oko namještanja natječaja ovdje razvijale kroz recentnu povijest. U početku, natječaji su se raspisivali za točno određenog kandidata na način da su se upravo po njemu krojili uvjeti. Znate ono: uvjeti za radno mjesto to i to su diploma nekog fantomskog fakulteta iz Babine Guzice ili neke druge pripizdine, plave oči, klempave uši i madež na domalom nožnom prstu. U najkraćem, važno je bilo pronaći neku kretensku pizdariju koju zadovoljava jedino i upravo kandidat kojemu se namješta služba. I sve čisto, po peesu, lege artis, štono se kaže.
Nakon toga je nastupilo vrijeme – sazreli su uvjeti, lokalna vlast osjetila se dovoljno moćnom i drskom – javnog priznavanja da se natječaji besprizorno namještaju. Sjetit ćete se, vjerujem, slučaja s dječjim odmaralištem na Rabu, kada je gradonačelnik na konferenciji za novinare, mrtav hladan, ni da bi mrdnuo uhom, javnosti priopćio da je natječaj namješten. To je, dakle, bila druga faza. S vremenom je, međutim, i to prevaziđeno.
U trećoj fazi, kojoj upravo svjedočimo, učinjen je još jedan korak dalje u tom smjeru. Sada se natječaj raspiše, pa se onda – ako se kandidat favorit ne javi iz tko zna kojega razloga, ili se eventualno izblamira na testiranju – jednostavno poništi. I nikome ništa. Razlozi? Objašnjenja? Ajde, molim vas, kakvi razlozi, kakva objašnjenja, kakvi bakrači. Jednostavno zaboravite, malo smo se šalili.
Par primjera iz prakse
Kao primjer može nam poslužiti natječaj na kojem se birao nasljednik Branke Tropp na mjestu direktorice Turističke zajednice, na koji se javilo četvero kandidata i koji su svi, po riječima predsjednika Vijeća TZ-a, divni i krasni, iskusni i kreativni, ali ništa zato, pričekat ćemo neko vrijeme, godišnji su odmori, javit će se valjda već netko tko će nam pasati. Natječaj je poništen.
Ili, recimo, zašto ne, slučaj PU varaždinske, koja je nedavno raspisala natječaj za tri radna mjesta – viši stručni referent analitičar-statističar, inspektor za zaštitarske i detektivske poslove i policijski tehničar za komunikacije. Na prvi natječaj javilo se više desetaka kandidata, obavljeno je testiranje, rezultati su poslani u Ministarstvo u Savskoj, ali je natječaj, gle vraga, poništen. Objašnjenje? Malo smo se šalili. Ne, pardon, bitno promijenjene okolnosti nakon raspisivanja natječaja. Čitaj: mulac kojem se rihtao posao spotaknuo se negdje usput. I nikome ništa.
‘Gospođo, bavite se politikom!’
Tako ovdje klapaju stvari. Pa nije ovo Finska, nabijem vas blesave. Što bismo, dakle, mogli zaključiti nakon svega? Mogli bismo zaključiti da nam sudbinu, kako ovdje, tako i na nacionalnoj razini, kroji ordinarna gamad, ološ i polusvijet koji jedino ovdje, i baš nigdje drugdje na svijetu, može biti to što jest i koji jedino ovdje može sjediti u foteljama u kojima sjedi.
Napisao sam gamad, ološ i polusvijet? Ja sam se, shvatili ste, samo malo šalio. Radi se, naime, o bitno promijenjenim okolnostima nakon raspisivanja maloprijašnje rečenice. Htio sam, zapravo, reći nešto drugo.
Kakva se, dakle, poruka šalje ovakvim modusom operandi? Uzmimo da ste nezaposleni, da tražite posao, šaljete molbe, sve, međutim, bez rezultata. Da rezimiramo – rješenje vaših problema možda se krije u onoj ciničnoj rečenici koju je premijer Milanović prije nekog vremena izrekao nezaposlenoj učiteljici razredne nastave iz Gunje – ‘Gospođo, bavite se politikom!’
Prevedemo li to na lokalni, svima razumljivi sleng dobit ćemo sljedeće – živite u Varaždinu, nezaposleni ste, tražite stalni posao i nemate iskaznicu neke od stranaka na vlasti, to bi vam otprilike došlo kao, oprostit ćete na izrazu – ‘Dame i gospodo, tko vas jebe!’
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 27.10.2015.
