– Čekam Vas već pola sata u Verglecu – odgovorila sam
Kolindi kad me nazvala u četvrtak s Trga slobode.
Jedva sam ju razumjela kad se ispričala na kašnjenju. U pozadini
sam čula kako razgovaraju gradonačelnik Goran Habuš i hadezeovac
Anđelko Stričak.
– Trebali bismo otvoriti vinomat! – razdragano će gradonačelnik
pokušavajući na predsjednicu ostaviti dojam političara prepunog
ideja – što kažeš, Anđele?
– Nemoj me tako zvati – uvrijeđeno će.
– Genijalan si, Habi, ja ću ga svečano otvoriti! – ubacio se
župan Štromar.
Anđelko se uhvatio za čelo.
– Nemoj se bedirati – tješio ga je Štromar – i ti ćeš jednog dana
možda biti župan pa ćeš moći otvarati svakakve uređaje čija imena
završavaju nastavkom “mat”. Baš poput mene – podigao je ruku
napinjući mišiće.
– Moja je najveća želja otvoriti zrakomlat u Trnovcu – odlutao je
Anđelko u mislima – stroj čistog, neokaljanog hrvatskog imena, u
zračnoj luci koja će nositi ime Frano Tuđman II, a ne – aerodrom
– kakvo je to uopće ime – aerodrom?
Špancireri su vriskali i tražili da predsjednica pozira s njima
za selfije.
– Dolazim za pet minuta. Čekajte me – poručila je oštro,
zapovjednički, i poklopila.
Urednik mi je uvalio da intervjuiram predsjednicu. Rekao je da
misli da ću ja to najbolje odraditi jer smo Kolinda i ja slične.
Obje imamo nadimak “Kraljica Balkana”. Ali trebala sam smisliti
ležerna pitanja, koja će ju prikazati u dobrom svjetlu.
Kad je ušla, dočekao ju je romski bend, koji je zapjevao: “Iznad
Tešnja zora sviće, dobrodošla predsjednice.” Bila je to ideja
Marka Breljaka, našega marketinškog gurua.
To ju je oraspoložilo. Podigla sam dva prsta u zrak kako bih joj
signalizirala da sam ovdje.
– Jedva sam se riješila ovih papaka – izustila je je kad je
sjela.
– Jeste li za ćevape? – pitala sam ju.
– Neću sad ništa, teško mi je sjeo Isosport koji mi je uvalio vaš
generalni posjednik – rekla je strogo poput vojnika – posao
najprije, nemojte mi povlađivati, znam da mi pokušavate oteti
titulu kraljice Balkana – prostrijelila me pogledom – ja sam prva
dobila tu titulu, to što ste Vi napravili neku fešticu s
langošima, nitko ne šljivi, ja sam bila na dalekovidnicama diljem
Balkana – ponosno će.
– Ispričavam se, predsjednice, neću više, majke mi – obećala sam
joj.
– Uostalom, trebaš ti još puno ćevapa pojesti da bi bila poput
mene – držala mi je lekciju – ja imam fotografiju sebe u tvojim
godinama kako vozim traktor, nema veće reklame za mase –
zaključila je.
– Ja imam fotografiju kako u Kokinoj farmi dižemo prosvjed protiv
Vašeg frenda – lupila sam joj kontru.
– Razgovarala sam malo prije s njim.
– Što kaže?
– Ništa ga nisam shvatila, mislim da je prolupao.
– Vjerojatno još uvijek ima komplekse zbog svojeg prezimena.
– Kao onaj novinar iz Večernjaka?
– Tako nešto.
– A Vi ste čista Varaždinka? – pitala me.
– Ja sam potomak doteplih šumskih bandita, srpskih komunjara iz
miješanih brakova, koji su nakon 1945. ciljano naseljavali
Varaždinštinu.
– Kako lijepo multikulturno – raznježila se.
– Kako to da se niste sreli s predsjednikom HDZ-ove mladeži iz
Varaždina? Mislila sam da Vam je fotkanje s mladim dužnosnicima
jedan od marketinških ciljeva.
– Pa jeste, ali jednostavno ne podnosim ovoga vašega militantnog
skorojevića i njegov “nestašluk”, ponaša se neprimjereno i
sramoti nas. Baš kao i ovi cigani koji su me došli prositi da
vratim: Za dom spremni.
– Zbilja ste kraljica. Hoćemo li sad ćevape?
– Dapače.
– Bih li ja mogla biti PR menadžer ili novinarka koja će veličati
članove Domoljubne koalicije sad kad vas je Bujanec ostavio? –
pitala sam ju.
– Mogla bi – rekla mi je nakon što me odmjerila.
– Iako sam orjunaška kći?
– Pa takvih je pun HDZ.
– Mislite li da bih mogla biti političarka poput Vas?
– Ovisi o tome što biste si stavili kao cilj.
– Moj cilj bio bi osloboditi Varaždinsku županiju i grad Varaždin
od antihrvatske jugobagre.
– Bravo dušice, brzo učiš – pohvalila me.
– Čula sam da ste i Vi zapravo došli u Varaždin kako biste ovaj
crveni bastion pretvorili u neobranjivu utvrdu desničara –
nastavila sam ju intervjuirati.
– To je Karamarkov plan.
Ostala sam bez pitanja. Okupala nas je tišina. Kolinda i ja
gledale smo se kao Hannibal Lecter i Will Graham u posljednjoj
epizodi Hannibala. Homoerotični trenutak pokvario je prosjak,
duge brade i kose, pa sam mu bacila kunu i praznu bočicu
Isosporta. Kunu je pospremio u džep, a bočicu u torbu.
– Poštovanje, Kolinda – rekao je prosjak.
– Poštovanje, Ivane.
– Načuo sam da ćete uništiti crveni bastion.
– Nisam baš tako rekla.
– Znate li kada ćete znati da ste pobijedili?
– Kada?
– Kada Thompson zasvira na Špancirfestu.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
2.9.2015.
