Kad umreš, ti ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško
je drugima. Isto je i kad si glup.
Razmišljao sam proteklih dana o tome može li se ovaj aforizam,
koji se ponegdje pripisuje velikom srpskom glumcu Zoranu
Radmiloviću, primijeniti primjerice i na teško bolesne ljude u
terminalnoj fazi alkoholizma. Pitanje je to koje predstavlja samo
jedan od oblika onog uvijek istog osnovnog pitanja: “Kada je
čovjek lud, zna li on da je lud?”
Zaista, razmišljao sam o tome tijekom proteklih dana stoga što me
zanimalo što se to točno događa s jednom našom, znate je mnogi,
prijateljicom. Nisam bio skroz načistu je li se odala
alkoholizmu, je li poludjela “iz čista nemira”, je li možda samo
glupa ili je, i to je sasvim moguće, čak i umrla. Iako i dalje
“miga”.
Od Države ionako nikakve koristi
Čak sam bio u napasti potražiti stručno mišljenje, ali ipak sam
na kraju mudro zaključio da je sasvim svejedno što joj je. Sasvim
je svjedno je li naša prijateljica Država mrtva, glupa, luda ili
se samo propila. Što god s njom bilo, od nje ionako nikakve
koristi. I, po svemu sudeći, bit će da ju je načelo pomalo od
svega nabrojanog.
Pokazalo se to proteklih dana još jednom u slučaju koji je
simptomatičan iz razloga što razotkriva ne samo posvemašnju
nesposobnost naše prijateljice, budući da joj je to notorna
osobina, već i njenu licemjernost i prijetvornost. Riječ je o
slučaju vezanom uz ‘Oskar znanja’.
– Nemam para za te tvoje Oskare, vidiš da je kriza – odbrusila je
osorno maćeha Država djetetu, potežući iz flaše još mamurna od
sinoćnjih “mjera štednje”.
U susjednoj sobi u isto vrijeme nikako da završe cjelonoćne
bakanalije. Jede se kavijar, pije se džin, dok s ulice dopire
zvuk nabrijanih mašina novih mercedesa, audija, maseratija,
spaligumija…
Gosti i dalje dolaze i odlaze, tapšući se u prolazu međusobno po
ramenu i rukujući se onako kako se već rukuju jednodnevni
samozadovoljnici bez pokrića. Neki su tek pristigli po svoju
porciju “mjera štednje”, drugi, iscrpljeni od cjelonoćne
“štednje”, već odlaze kući, dok su trećima prijevoz osigurali
USKOK-ovi djelatnici odvozeći ih u lisicama. Zamjera im se da su
sa “štednjom” ipak malo pretjerali.
Licemjerna Državina priča za kamere
Glupa je, pijana, luda i, samime time, zapravo, mrtva, naša
prijateljica Država. Istovremeno je i licemjerna, vrijedna
prezira i gadljiva do bola, jer čim se upale kamere spremno će
namjestiti frizuru, popraviti make-up, vješto prikriti tamne
kolobare ispod očiju i izjaviti: “Djeca su naše najveće
bogatstvo. Ulaganje u mlade ulaganje je u budućnost. Otrgnut
ćemo, kao svaki pravi roditelj, od vlastitih usta, ne bi li imala
djeca.”
Nažalost, nije tako. Za te male kipiće koji se svake godine
dodjeljuju najboljima i najizvrsnijima među mladima, među kojima
su i brojne Varaždinke i brojni Varaždinci, onima koji postižu
uspjehe o kakvima naša prijateljica Država može samo sanjati – i
to stoga jer su joj organizam zaposjele kolonije bakterija u
obliku samovažnih mediokriteta, besramnih kleptomana i
nesposobnih uhljeba – za njih se na dnu džepa ne može pronaći
pišljivih 170.000 kuna. Da, pišljivih, jer taj je iznos za tu
spodobu od Države, koju bi moj prijatelj Branko vjerojatno opisao
izrazom “Gargantua klasični”, zapravo najobičniji – kikiriki.
Umjesto toga, građani su opet, kao i u prevelikom mnoštvu drugih
situacija kada sustav zakaže, “deli glave skup”. Izrazili su
mladi nezadovoljstvo, potpisivale su se peticije, u akciju su
bili spremni uključiti se razni poduzetnici…
Naš oskarovski gordijski čvor na kraju su razmrsili mališani iz
Čakovca, polaznici tamošnjeg Centra za odgoj i obrazovanje. Oni
će izraditi male kipiće i ‘Oskar znanja’ ipak će biti održan. A
trošak cijele manifestacije bit će sveden na, kako prenose
mediji, iznos od svega 20.000 kuna. No, kako je to moguće? Na što
se onda dosad, svih proteklih godina, trošilo i kome se točno
plaćalo tih dodatnih 150.000 kuna?
“Glave skup” nije nužno simptom
solidarnosti
I, naposljetku, a možda i najbitnije, je li to rješenje? Je li
rješenje da se u ovoj zemlji svi bitni problemi rješavaju izvan
sustava? Je li rješenje štete od poplava sanirati stavljanjem
“glava skup”, je li rješenje cijeli niz zahtjevnih liječenja
naših sugrađana financirati stavljanjem “glava skup”, je li
rješenje spašavati manifestaciju ‘Oskar znanja’ stavljanjem
“glava skup”? Dok je mnogima to simptom društvene solidarnosti,
za autora ovih redaka to je simptom rasapa Države. A država bez
funkcije postaje nepotrebna država.
S druge strane, na zgarištu Države možda se pojavljuje model koji
treba i ubuduće primjenjivati. Jer mališani iz Čakovca izradit će
male oskare sigurno s više ljubavi nego što bi to učinio bilo
koji Državin priležnik. Možda isti model treba primijeniti i u
području kapitalnih investicija, od gradnje autocesta i
željezničkih pruga do farbanja tunela. I pritom taj “možda” nije
nimalo ironičan “možda”.
Istovremeno kako se u javnosti razvijala priča vezana uz Oskar
znanja, u Varaždinu je boravio hrvatski premijer Zoran Milanović.
Jednako kao i prije nešto više od mjesec dana na dravskom
prvomajskom grahu, govorio je o “uvođenju reda” u državi. Mantra
je to koju premijer redovito ponavlja, moguće da je već, s
obzirom na to koliko mu je važna, ima istetoviranu na ramenu. Ali
postoji velik i nepremostiv jaz između plemenitih želja i
skromnih mogućnosti. Zato su priče o “uvođenju reda” isprazne i
šuplje, a pogotovo u Državi koja je pijana, luda, glupa i, samime
time – mrtva.
