Kada smo se u petak vraćali iz Zagreba s objave rezultata za EPK – Europsku prijestolnicu kulture 2020, koju nismo prošli, vidjela sam na najpoznatijem šatoru natpis “Oba su pala, oba će pasti”. Imala sam osjećaj da će i u Varaždinu netko pasti zbog EPK.
Ali onda se dogodilo to da, iako postoji odgovornost, ne postoji način da se taj “pad” i dogodi jer, naime, za otkaz koji je posljedica odgovornosti – prvo treba imati zaposlenog voditelja/odgovornog. A mi nismo imali. Druge dvije djelatnice Ureda radile su na ugovor o djelu za 20 kuna po satu. Znači, ni njima se ne može ništa. Ured nitko ne može naći kako bi ga spalio jer skriven u “vodotornju” – skroz adekvatnom mjestu za EPK ured. I to je to. Više ili manje. Na koga biti ljut? Na EPK? Grad? Politiku? Kulturne (ne)djelatnike? Cijeli svijet?
Nekome glava mora pasti, viče revolucija koja jede svoju djecu, ali neće nikome, osim ako si ju ne odrubimo sami. Jer su se svi dobro osigurali da budu neodgovorni. Da je bilo novaca, radili bi to puno jači igrači, a ne nekolicina ljudi. Bez brige. Da je bilo volje i vjere na vrijeme, jači bi se uključili.
Ne bi se štel zameriti
I što sada? Što sada kada su konačno svi čuli za pad, kada su svi pametni, a kada je trebalo biti – nitko nije rekao ni “a”. Kakav je to grad u kojemu građani očito dozvoljavaju očigledne promašaje, na svim poljima, ali ne poduzimaju ništa dok nije prekasno? Kulturni grad. To je kulturni grad u kojemu se nitko “ne bi štel nikome zameriti”. Ali nije grad kulture. To ime koje nosimo u kontekstu prirodnih i građevinskih ljepota, koje smo si tašto nadjenuli, ta sintagma prijepora, ono “kaj bi šteli” biti. A nismo. Očito. Barem ne u europskom kontekstu.
Uspješni su oni koji iz padova uče, koji ne ignoriraju razloge, koji se ne boje istini pogledati u oči. Da, ovo je naš trenutni maksimum. No iako je ispadanje Varaždina iz utrke za Europsku prijestolnicu kulture 2020 neuspjeh, nije tragedija. Tragedija bi bila kada se ništa ne bi promijenilo. Za neke stvari nema druge prilike, ovo je jedna takva situacija. Ne možemo vratiti vrijeme i krenuti ispočetka, a što bi uostalom to i značilo? Da bismo izdvojili više od 220 tisuća kuna za pripremu kandidature sa svim uračunatim troškovima? Ne bismo.
Što veća pompa oko neprolaska Varaždina i regije Hrvatski sjever za Europsku prijestolnicu kulture, toliko je jasnije koliko je raznih sektora mislilo da će se kroz taj projekt dogoditi prosperitet. Ili barem euforija. Ovo je pljuska svima nama. Jedna pljuska od mnogih koje smo dobili u zadnje vrijeme. No hoće li to biti i ona koja će nas konačno osvijestiti ili će i dalje biti sve po starome? Taština kojom smo svi obuhvaćeni, taj veo, taj očaj i krik koji nitko ne čuje ni ne vidi jer smo omotani plaštom gracioznosti i mirisom laka za kosu.
Zamislite da smo prošli!
Kultura je u Varaždinu zastarjeli i neshvaćen pojam. Da, mi možda ne bacamo žvakaće na pod, otvaramo jedni drugima vrata, ali drugi grad na “b” danas diktira pravila – a to nije Beč i “bečka škola”. To je Brisel. I dok neke, kako ih volimo zvati, “selendre” izvlače novce iz EU-fondova, mi još uvijek ne znamo ni kako bismo počeli. Koje točno agencije bi to radile za EPK da smo prošli. Što želimo? Zapravo, zamislite da smo prošli! Pitajte se samo što bi onda bilo. Svi dionici mislili bi da će dobiti novac za financiranje svojih ideja, da će uputiti dopis u kojem će pisati “Poštovani, ja bih organizirao/organizirala selsku zabavu, trebam pola tone janjetine. Pomozite”. I to uredu EPK. EPK nije nagrada, to je prilika. A koliko je nas vidjelo priliku, a koliko nepriliku?
Da, to se tako ne radi. Za tako važne projekte strateški se planira novac, vrijeme i ljudi. Došlo je do spoja s nespojivim. Varaždina s neuspjehom. Nadam se da će do spajanja doći u našim glavama i do spajanja s modernim, suvremenim trendovima. Ako to uopće želimo? Jer možda je prošlost naša budućnost? Možda su to neandertalci (u povijesnom i karakternom smislu te riječi), srednji vijek, renesansa i barok. Možda je to – to! Možda ćemo sada sve oplakivati pa da riješimo i romantizam. To bi bilo jako dobro. Romantizam je donio pojam građanina, individualca. Da konačno odmah doživimo i industrijsku revoluciju, da ojačamo gospodarstvo i da ono bude impuls. Da postanemo privlačni. Nadam se da smo prosvjetiteljstvo odradili. I da shvaćamo da je teško raditi gulaš s mesom ako imaš samo povrće. Nemoguće.
A onda opet – kada malo bolje razmislite, čemu sve to? Možda je nama, Varaždincima, dovoljno sjediti na kavama, raditi od 8 do 16, za vikend kopati gorice, farbati ogradu i otići na plac. Ima jedan vic… Kako psihijatar mijenja žarulju? Tako da ona prvo želi promjenu. Jesu li vam se upalile lampice? Želite li promjenu? Ja želim. Želim da Tehnološki park II uspije i da Sveučilište Sjever raste. To nam je jedina šansa, da grad, ovu učmalu žabokrečinu u kojoj svaki orah misli da je ražnjić, nasele novi ljudi. Mladi, sposobni i talentirani. Da promijene sastav stanovništva i da nam donesu malo one želje za životom i promjenom. A ne samo za taštinom. E, moj, Varaždine. Što je od tebe ostalo?
Djevojka sa sela
Bitno nam je kako izgledamo na van. A ovo je odraz onoga kakvo je stanje unutra. I nije dobro. Nemamo dovoljno (kvalitetnih) kulturnih dionika, nemamo kritičnu masu i nemamo infrastrukturu. Nemamo titulu. Osim one iz mojeg ranijeg teksta “Miss ljepote”.
Entuzijazam i pojedinci mogu promijeniti svijet, ali ne mogu to sami. I neke stvari koštaju. Za pet godina nitko neće osjetiti da zaostajemo ako krenemo sada, ali sada se to osjeća jako. Gotova su vremena radnih akcija ili rada bez plaćanja. Koliko novaca, toliko muzike. A mi fućkamo. I profućkali budemo još toga ako nastavimo ovako. Umjetnim putem ne može se generirati ponuda, potražnja i rješenje. Sve ima svoje vrijeme, a ovo nije naše vrijeme.
I kao šećer na kraju… Zanimljivo je vidjeti kako mi – ljudi, Varaždinci – kako hoćete – uopće nemamo vlastito mišljenje. Varaždin je odmah objavio svoju Prijavnu knjigu. Jedini. Još 17. travnja. Nama je trebala riječ komisije da zaključimo da to ništa ne valja. Nismo imali mjesec i pol vremena to samostalno zaključiti. Ili se odazvati jednom od mnogih poziva ureda EPK na sudjelovanje u tijeku priprema. Dakle EPK oporba – uvjetno rečeno – zamjera to što se ne razmišlja svojom glavom, dok radi to isto, ali još i gore. Licemjerno do kraja!
Uostalom da su svi iskoristili barem trećinu energije na stvaranje koju sada koriste za kritike, da smo barem posvetili trećinu toliko pažnje i medijskog prostora za vrijeme priprema na pripremu. Gdje bi nam bio kraj?!
Probali smo, nije išlo, što želiš više… pjeva Severina. A ja dodajem da sam ipak djevojka sa sela, a ne ‘z Varaždina.
