Glavni urednik Varaždinskog.hr-a Goran Štimec sjedio je u
redakciji pred prijenosnim računalom, na čiju je tipkovnicu
odložio Tupperwareovu posudu i iz nje tamanio salatu od kiselica
kao što siromašni veleposjednik Levin tamani šči u romanu “Ana
Karenjina”.
– Levin nije bio siromašan. Za njega je radilo 40 nadničara.
Pokaži mi OPG u našoj županiji koji zapošljava toliko ljudi –
pravio se važan svojim poznavanjem književnih klasika i
poljoprivredne proizvodnje.
Levin se, bježeći od svoje prošlosti, iz Moskve povukao na seoski
posjed, baš kao što se i Štimec razočaran todorićizacijom društva
prije nekoliko godina iz centra Varaždina bio povukao na Čudesne
vrtove u Biškupcu.
– A ti si zbrisala iz Zagreba jer nitko nije htio čitati tvoje
dosadne kolumne o kulturi. Furaš to prezime Kiš kako bi svi
mislili da ti je slavni pisac Danilo Kiš bio nešto u rodu, a
zapravo si prezime nasljedila od djeda, seljaka koji se dotepel
iz varaždinskog zaleđa i imao sreću što se oženio za bogatu
Židovku iz grada – napadao me mljackajući kiselice.
Moj urednik taj je dan bio namćor poput Harryja Hallera u
“Stepskom vuku”, kojeg je nezadovoljstvo građanskim društvom i
tehničkom civilizacijom potaknulo da otkrije svoju vučju prirodu.
Naime, prošli su ga tjedan novinski djelatnici diljem županije
“ribali” zato što je objavio moju bezazlenu kolumnu o tučnjavi u
kazalištu.
– Još nisi ni faks završila, a pišeš o našim doajenima
novinarstva kao da si s njima krave pasla na Kastaliji u Hesseovu
kapitalnom djelu “Igra staklenim perlama” – nastavio je s
književnim usporedbama.
– U toj knjizi Hesse je tražio od novinara i ostalih struka da se
odreknu samodostatnoga stručnog učenjaštva i da svoja vrata
neprekidno otvaraju drugim disciplinama i formama, poput satire,
samoironije, gonzo kolumne, fikcionalne kronike… – objasnila
sam mu.
– To što ti pišeš je žutilo! To je korov novinarstva! Zvao me
Nenad Kumrić Charlie, koji je trebao organizirati Folkofoniju, i
rekao da su tvoje kolumne dijelom razlog zašto su odbili
kandidaturu Varaždina za europsku prijestolnicu kulture – zelena
pjena izlazila mu je iz usta poput one koja nastaje kad
bambusovom metlicom miješate prah da biste dobili skupocjeni
japanski Macha čaj.
– Sylvain Pasqua, voditelj ureda EPK-a, rekao je da grad s tako
ne-kulturnim kolumnisticama nikad neće postati prijestolnica
kulture. Ne znaš si ni pelene promijeniti – vikao je dok su
poluprožvakani komadići kiselica letjeli po redakciji
zaustavljajući se na licima djelatnika.
– Ja barem nisam napunila svoje pelene poput vas u redakciji, kao
Shit Monster u filmu “Dogma”.
– Tebe će izbaciti iz garsonijere u Đureku jer nemaš para ni za
platiti režije. Završila buš na bregima kod svoje rodbine po
dedinoj strani i zarađivala novce samo za vrijeme sezonskih berbi
jabuka – zlonamjerno je dobacio kombinirajući književni jezik s
dijalektom.
– Pa kad mi za kolumne plaćate samo lajkovima na Fejsbuku. Pitala
sam Breljaka kakvu ću isplatu dobiti za prošlu kolumnu i rekao mi
je da ću dobiti tri lajka i jedno šeranje – bila sam potištena
poput Virginije Woolf kad su joj govorili da pisanje nije posao
za žene.
– Tko velikoj umjetnosti teži i s tim je načisto, honorar i
vrijednost nisu jedno te isto – citirao je Marko Breljak dio
prologa iz drame Franka Wedekinda “Zemaljski duh”, aludirajući na
to da sam ja poput glavne junakinje Lulu, koja se probija
društvenom ljestvicom uništavajući sebe i druge.
Ide mi na živce kako ljudi koji su gledali tu predstavu izlaze iz
kazališta i govore o Lulu: “Hvala Bogu, ja nisam takav, ja sam
bolji”, što je najveća laž, a da se kojim slučajem u ovom trenu
zapališ i počneš gorjeti, nitko se ne bi udostojao preći ulicu ni
da se popiša na tebe, kako je to efektno rekao Val Kilmer u filmu
“Krv i sol”.
– Lulu je predstava o ljubavi, ne katoličko-romantičkoj, nego
kompletnoj, izravnoj, okrutnoj, bezobraznoj, smrdljivoj i
prepunoj svih mogućih sokova ljudskog tijela – citirala sam
redatelja Jerneja Lorencija.
– To znači da moramo pravilno spoznati čovjekove suprotnosti, i
to najprije kao suprotnosti, a onda kao polovice jednog
jedinstva. Tako je i s Lulu i s igrom staklenih perli u tome
Hesseovom romanu, isto kao što su i kultura u gradu i smeće na
ulazu u grad već postali nedjeljivi jedan od drugog – uključio se
u razgovor Hrvoje Selec, koji je svratio do redakcije kako bi nas
pozvao da ostavimo cvijet pred vratima Gradske vijećnice.
U 5 do 12 urednik je vilicom pokupio i pojeo posljednje komadiće
kiselica, ostavio je samo jednu, koju je rukom izvadio i zataknuo
za džep karirane košulje. Zatvorio je Tupperwareovu posudu i
krenuli smo prema korzu.
– Sve sretne redakcije nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna,
nesretna je na svoj način – promrmljao je polažući kiselicu na
stepenice na ulazu u vijećnicu.
Rahela Fulir Kiš – (Ne)kulturna posvuduša –
3.6.2015.
