Uskomešala se i u uzmemirila proteklih dana varaždinska
javnost. Sudeći prema medijskome pristupu onome što se dogodilo,
kao i prema izrečenome na nekim javnim skupovima, građani su,
sasvim tipično za ovdašnje podneblje, zgroženi, šokirani i
konsternirani. Traže od nadležnih, koji god oni bili, žurno
poduzimanje svih mogućih mjera. Bilo kojih. Samo da se tome,
odlučno i jednom za svagda, stane na kraj.
Jer vandali haraju gradom. Razbijaju pritom i živo i neživo. I
dok su iz svojih duplji dosad u pravilu znali izmigoljiti tek
kasno navečer, da bi koji sat kasnije, u gluho doba noći kada i
policija i komunalni redari opušteno snivaju, višak mladenačke
energije usmjerili na devastiranje svega što im se nađe na putu,
sada su se nemili ekscesi počeli zbivati usred bijela dana,
ispred očiju prijatelja, prolaznika, profesora…
Nova stara povijest grada
Ti takozvani vandali pritom, nažalost, uopće nisu skloni trošiti
previše od dohotka koji su privredili njihovi roditelji pa da bi
ih se moglo tolerirati kao značajniji kotačić u žrvnju lokalne
ekonomije. Jer opijate kojima uklanjaju inhibicije kupuju ili kod
kvartovskog smušenjaka sa dna dilerskog hijerarhijskog lanca,
koji djeluje sasvim izvan poreznog sustava, ili se, kao što su to
radili i njihovi očevi, djedovi i pradjedovi, uskraćeni za
blagodati narko-tržišta, jeftinim alkoholom opskrbljuju u
obližnjim “štacunima” ili “zadrugama”.
Ne troše, dakle, ti mlađahni delinkventi, huligani i bitange
mnogo, ali zato mnogo uništavaju. Kako sada stvari stoje, svibanj
2015. godine crnim će slovima biti upisan u novo, prošireno
izdanje Povijesti grada Varaždina, koje će jednoga dana pisati
neki novi Rudolf Horvat.
“Te je večeri, u noći s 8. na 9. svibnja, neobuzdana horda
mladih, lišena svakoga obzira prema bilo kome i bilo čemu,
porazbijala prozore stanara u gradskoj jezgri, pivskim se
flašicama iživljavala nad nemoćnim kandelaberom te, naposljetku,
srušila masivni kraljevski tron, turistima omiljenu gradsku
atrakciju, pritom ispuštajući glasne urlike te se općenito
ponašajući sasvim neprimjereno okruženju u kojem se nalaze”,
zapisat će jednoga dana novodobni Rudolf Horvat.
Nasilje je zlo, ali i prašnjava vijest
Da stvar bude gora, ali i daleko ozbiljnija, proteklih je dana
gradskim asfaltom potekla i krv.
“Nesretnog mladića koji se u petak 8. svibnja s društvom
zabavljao na sportskom igralištu uz dvoranu Srednjoškolca,
starijim generacijama poznatijoj i pod nazivom Partizan, a onima
još starijima pod nazivom Gombaona, brutalno je napala druga
skupina vršnjaka zadavši mu pritom grube ozljede. Kao razlog
napada navedena je neusklađenost glazbenih ukusa između dvije
skupine vršnjaka”, piše Rudolf Horvat o događanjima u Varaždinu u
svibnju 2015. godine.
Da, nasilje je zlo, oko toga nema nikakve dvojbe ni rasprave, i
treba ga bez uvijanja osuditi. Ali sve navedeno, nažalost, sasvim
bi sigurno opravdano diglo grad na noge da cijela priča ne zvuči
kao prašnjava vijest iz prošlosti. I jednako tako, u što smo
sasvim uvjereni, kao svježi “breaking news” iz – budućnosti. I to
je zapravo najbitniji dio onoga što je u cijeloj ovoj situaciji
zabrinjavajuće.
Drugi dio koji se čini bitnim vezan je uz način na koji se nemila
događanja tumače. Na površinu ponovno izlazi prapovijesna
nepomirljivost starijih i mlađih generacija, ali i cijeli niz
klišeja o uzrocima mladenačkog vandalizma i nasilja.
I mi smo nekada bili mladi…
“Naša je mladež loše odgojena, ruga se autoritetu i nimalo ne
poštuje starije.”
“Ne gajim više nikakve nade za budućnost naše zemlje bude li
današnja mladež sutra na vlasti, jer je ta mladež nesnosna,
bezobzirna, jednostavno užasna.”
“Ova je mladež pokvarena do dubine svoga srca. Mladi su izopačeni
i lijenčine. Nikad neće biti kao nekadašnja mladež.”
“Ovaj je svijet stigao do kritične točke razvoja. Djeca više ne
slušaju roditelje. Kraj svijeta ne može biti daleko.”
“I mi smo nekada bili mladi, ali za Jamničku smo uvijek imali
vremena”.
Citati su to koji se pripisuju raznim autorima, i koji su svoje
mišljenje o ponašanju tih “mladih” izricali tijekom proteklih
nekoliko tisuća godina.
To je taj vječni obrazac u obliku klišeja koji se ponavlja iz
generacije u generaciju; u Hrvata od stoljeća sedmog, a u svemiru
vjerojatno otkako su iz one prajuhe, kako tvrde znanstvenici,
nastali prvi oblici života. Uz malo mašte, zaista nije posebno
teško zamisliti kako se starija generacija ameba žali na
ponašanje svojih “potomaka”.
Zazivatelji apokalipse
Jednako kao što zazivatelji apokalipse već desetljećima,
stoljećima i tisućljećima, drže da upravo tom sadašnjem dobu u
kojem žive po malicioznosti nema premca u ljudskoj povijesti, da
stvari postaju sve gore i gore i da je pitanje trenutka kada nas
očekuje smak svijeta, tako i svaka generacija doživljava onu koja
joj slijedi kao veliku opasnost za sve one vrijednosti koje je
zajednica kroz svoju povijest gradila i njegovala.
U međuvremenu, apokalipsa i dalje lijeno odbija učestale pozive,
a svijet, usprkos nebrojenim civilizacijskim izazovima, ipak
postaje bolje mjesto. Mladima usprkos.
I zato je možda, kao prvi korak u rješavanju problema, vrijeme da
već jednom prihvatimo to da će se epizode poput ovih kojima smo
svjedočili proteklog vikenda događati i nadalje, jednako kao što
su se oduvijek događale.
Razloge takvim devijacijama tražiti u (ne)odgovornosti
pojedinaca, (dis)funkcionalnosti obitelji i (ne)adekvatnosti
obrazovnog sustava – istovremeno je i potpuno ispravno, ali i
“promašeni ceo fudbal”. Jer niti pojedinac niti obitelj niti
obrazovni sustav nisu otoci unutar, sada već globalnog, društva.
A niti je čovjek toliko racionalno biće kako o sebi voli misliti.
Zaista, nije toliko teško suočiti se s time da živimo u kulturi
nasilja, na svim razinama i u svim oblicima, i da svi kuhamo u
istom loncu i kušamo iz istog lonca, dajući svoj doprinos
podjednako i aktivnošću i pasivnošću, istovremeno samopravedno
vjerujući da smo drugačiji.
Nažalost, u kulturi nasilja u kojoj živimo ono što se dogodilo
protekloga vikenda sasvim je normalna pojava.
