– Sjeo sam na motocikl i odvezao se u Varaždin, grad
snobova – napisao je svojedobno Željko Malnar; svjetski putnik,
pustolov i putopisac, političar, poglavica, šaman i još štošta, a
najširoj javnosti možda najpoznatiji kao voditelj nekadašnjeg
kontroverznog televizijskog anti-talkshowa “Nightmare
stage”.
Teško je oteti se dojmu kako je Malnar tom prigodom više nego
precizno detektirao jednu od glavnih osobina ovoga grada i
njegovih stanovnika, a možda čak i šireg područja, podjednako
vezanog uz lokalitet i mentalitet – samu srž te famozne
varaždinštine (ili Varaždinštine).
Između ponosa i snobizma, izvrsnosti i elitizma
Jer Varaždinci ne samo da imaju jedan sasvim poseban odnos prema
svome gradu, već gotovo da se u samome zraku koji miluje gradske
fasade može osjetiti to ozračje posebnosti Varaždina u odnosu na
neke druge, “običnije” i “prozaičnije” sredine. Ozračje je to
koje proizlazi iz neprekidnog balansiranja njegovih stanovnika
između ponosa i snobizma, izvrsnosti i elitizma.
Nesiguran u ono što želi biti i ono kako želi da ga se
doživljava, Varaždin često čini ono što mu se čini najsigurnijim
– usidruje se u bogatoj prošlosti. Sadašnjost se ovdje događa
slučajno, a budućnost se prepušta samoj sebi.
Niz etiketa s upitnim pokrićem
Brojne nagrade i priznanja, reći će sigurno mnogi, govore sasvim
suprotno. Evo, i ovih dana Varaždin je primio jedno priznanje, u
javnosti predstavljeno kao iznimno važno, upravo za
“komuniciranje svoje vizije razvoja i budućnosti”.
Piarovski eksperti prepoznali su Varaždin kao grad
koji uspješno spaja “bogato povijesno naslijeđe s modernim
tekovinama”.
Usprkos tome, ja bih se ipak usudio reći da je i spomenuto
priznanje, naziva Vision City, odnosno Grad s vizijom, samo još
jedna u nizu etiketa koje je Varaždin lijepio uz svoje ime čim se
za to ukazala neka povoljna prilika, a mnoge među tim etiketama
imale su poprilično upitno pokriće.
Dogme, klišeji, parole
Neke od tih etiketa imaju gotovo dogmatsku snagu. Primjer za to
su sintagme “grad kulture” i “grad bicikala”. Zatim slijede dva
vječna i nezaobilazna klišeja – “grad baroka” i “grad cvijeća”.
Ili ona posebno osjetljiva – “grad prijatelj djece”. To
paradiranje neukusnom samohvalom završava onom sintagmom koja
možda najbolje oslikava taj snobizam Varaždinaca koji je Malnar
bio tek usputno spomenuo i pritom neoprostivo uvrijedio pojedine
stanovnike ovoga grada – “mali Beč”.
Sve te parole gotovo se nikada ne propitkuju. Identitet grada
toliko je vezan uz njih da se u njih neupitno vjeruje. No, nije
li stvarnost ipak pomalo drugačija?
Mali Beč
Naime, takvih “malih Bečeva” u ovome dijelu Europe, od Austrije
pa preko ostalih država koje su nekada činile to razmjerno veliko
austro-ugarsko carstvo, ima toliko da Varaždin, nažalost, ni po
čemu nije osobito poseban.
Varaždin je “grad kulture” bez, praktički do jučer, razrađene
kulturne strategije i formiranog Kulturnog vijeća.
Varaždin je “grad bicikala” s potpuno neadekvatnom i više nego
manjkavom biciklističkom infrastrukturom.
Varaždin je “grad prijatelj djece” sa cijenom vrtića među
najvišima u cijeloj zemlji.
Varaždin je “grad cvijeća” u kojem se stabla obaraju čim
stanarima zasmeta graktanje vrana.
Varaždin je “grad baroka”, vrijednosti koje sadašnje generacije
baštine s gotovo podjednakim “legitimitetom” kao što današnji
Grci baštine dostignuća antičke Grčke.
Samo neka je čisto i uredno
I, naposljetku, Varaždin je grad čiji žitelji će gradskim ocima
oprostiti sve “nepodopštine”, samo ako grad bude uredno pometen,
cvjetne gredice uređene, kandelabri izglancani, trgovi popločeni
i ako će gradskom jezgrom usred zrele jeseni odzvanjati zvuci
kakve ni u primisli nikada ne bi sami odabrali slušati, ali koji
ih tijekom tih nekoliko dana ispunjavaju ponosom što su
stanovnici baš toga, tako posebnoga, grada.
Dobrodošli u Varaždin, grad snobova! Kada bi taj slogan koristili
s ciljem turističke promidžbe i kada bi putnike namjernike na
prilaznim cestama u grad dočekivali upravo tom porukom, cijela
priča o Varaždinu vjerojatno bi bila daleko intrigantnija u
odnosu na ovu postojeću, a istovremeno bi i znatno više bila u
suglasju sa stvarnošću.
Skidanje blazirane barokne maske
Stoga, možda je napokon vrijeme da se s lica grada strgne ta
blazirana barokna maska, ispod koje se zapravo krije vrelo
neisrcpne energije, inspiracije i imaginacije. Ono tek povremeno,
valjda po sili nekog prirodnog zakona, izbije na površinu,
preplavi nakratko ulice i trgove i zatim ponovno nestane, dok
utihnuto varaždinsko središte u večernjim satima počinju
izbjegavati čak i najbesprizorniji psi lutalice.
Vrijeme je, čini se, da se taj varaždinski srebrni
escajg jednostavno baci u smeće. Možda je aktualna
kandidatura za titulu Europske prijestolnice kulture dobra
prilika za to. Ali ona je istovremeno i velika opasnost. Jer
posljednje što Varaždinu treba je još jedan jalovi orden na
reveru, još jedna etiketa bez sadržaja, još jedna parola koja bi
Varaždin činila još “posebnijim” nego što je bio dosad.
