Kada bi manjak pameti i hrabrosti, jeftini oportunizam i neostvarena očekivanja imali jedno zajedničko ime, zvali bi se Socijaldemokratska partija Hrvatske...
SDP je dotaknuo dno.
Nema nikakvog razloga za zluradost ni za likovanje. Valja tek
zabilježiti ovu prostu činjenicu. Bilo je, uostalom, samo pitanje
vremena.
I što sad? Sanitarni razlozi nalažu da se politički kadaver s
Iblerova trga, oko kojeg se već neko vrijeme
širi nesnosan smrad, napokon nedostojno sahrani.
Ako bismo u svemu tome morali pronaći ikakav razlog za žalovanje,
onda se on zrcali u činjenici da je raspad nastupio tridesetak
godina prekasno.
U kratkoj povijesti hrvatske demokracije bilo je, ne kažem, po
društvo opasnijih stranaka od SDP-a. Uzmimo, primjerice,
HDZ. Bilo je pokvarenijih. Eno vam
HNS-a. Bilo je, na kraju krajeva, i zloćudnijih,
počevši od HSP-a pa do svih njegovih satelita
što su se tijekom zadnjeg desetljeća nakotili poput štakora, ali
teško je, nemoguće zapravo, da ćete između svih onih stotinu i
sedamdesetak stranaka koliko ih trenutno egzistira na hrvatskom
političkom nebu naći ijednu bezmudiju i besmisleniju od SDP-a.
Kada bi manjak pameti i hrabrosti, jeftini oportunizam i
neostvarena očekivanja imali jedno zajedničko ime, zvali bi se
Socijaldemokratska partija Hrvatske.
Riječima slavnoga Garyja Linekera, politika u
Hrvata jest umijeće mogućeg gdje stotinu i kusur stranaka svake
četiri godine ogleda snage na izborima i uvijek gubi SDP.
Dva mandata u Banskim dvorima predstavljaju tek iznimku koja
potvrđuje pravilo i čine kozmetički ukras u blijedom mozaiku
konačnog poraza.
SDP je stranka lišena građanske i kulturne supstance. Skupina
dezorijentiranih lunatika koja je danas miljama daleko od toga da
bude koliko-toliko relevantan politički faktor.
Tko je taj Zuppa? Ovu već opjevanu rečenicu
nekadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića danas bismo mirne duše
mogli preformulirati u pitanje – tko je taj SDP?
Svih ovih godina, unatoč tome što su se najokorjeliji komunisti
još potkraj osamdesetih mudro prešaltali u HDZ, SDP se toliko
panično bojao da ne sliči Savezu komunista da je naprosto odustao
od bilo kakvih ljevičarskih ideja.
Zanemarujući socijalni instinkt i elementarnu egalitarnost,
odbacujući intelektualizam, odbacujući, na kraju krajeva, radnika
koji je sveden na relikt komunističke demagogije kako bi ga se
moglo što više eksploatirati i što mizernije platiti, SDP ne samo
da je u ekonomskom smislu prihvatio ideje i modele famoznog
neoliberalizma, nego je i u ideološkom smislu zaplovio na valu
takozvanog baršunastog nacionalizma.
Pizdunskim dodvoravanjem Crkvi i veteranima
zadnjega rata, kao i upornim pozivanjem na
Tuđmanovu ostavštinu, SDP se s vremenom uspio
profilirati ne kao pažnje vrijedna opozicija HDZ-u, nego baš
suprotno, profilirao se kao njegova blijeda kopija, a dva HDZ-a
teško da bi preživjela i moćna Njemačka, a kamoli neozbiljna
država kakva je Hrvatska.
Tek deklarativna zabrinutost za prava nacionalnih i seksualnih
manjina te za budućnost slobode govora i neovisnih medija,
premalo su za stranku koja se voli smatrati ozbiljnom.
Nakon što je hrabro prešutjela većinu svinjarija iz Tuđmanova
doba, od pljačkaške privatizacije do ‘humanog preseljenja’ i
rješavanja srpskog pitanja, Partija je početkom dvije tisućitih,
pod vodstvom Ivice Račana, dobila lijepu priliku raskrstiti s
nasljeđem devedesetih i otvoriti, kako se to popularno voli reći,
novu stranicu povijesti.
Umjesto toga, poslovično neodlučni Račan,
pristao je biti odgovoran za brojne javašluke iz devedesetih, s
kojima realno nije mogao imati mnogo veze, ako pritom ne računamo
grijehe nečinjenja, a zatim se još, ničim izazvan, prihvatio
sumanute falsifikacije povijesti donošenjem Deklaracije o
Domovinskom ratu.
Milanovićeva Vlada ponudila nam je nastavak
privatizacije državnih orijaša, štednju koja štiti oligarhiju i
pogađa najsiromašnije, suludi neoliberalni Zakon o radu, kresanje
radničkih prava i duhovnike zaposlene u procesu liječenja
bolničkih pacijenata.
Zašto nije napravljena reorganizacija lokalne uprave? Zašto nisu
ukinute besmislene županije? Zašto nije revidiran prenapuhani
registar branitelja? Zašto nije napravljena revizija Vatikanskih
ugovora? Zašto je u Linićevim ‘reformama’ Crkva
izuzeta od plaćanja poreza? To su samo neka od pitanja na koja
nikada nećemo dobiti odgovore.
Zoran Milanović iza sebe je ostavio pustoš koja se očituje na
svim nivoima. Kako na kadrovskom, tako i na onom idejnom.
Pod vodstvom tragično netalentiranog Davora
Bernardića SDP je definitivno sveden na razinu farse.
Kandidati na unutarstranačkim lokalnim izborima međusobno se
optužuju za lažiranje izbornih rezultata, članovi Glavnog odbora
međusobno se svađaju na Twitteru, raspuštaju se županijske
organizacije, nezadovoljni pojedinci predsjedniku stranke šalju
pisma u kojima mu nude priliku za koliko-toliko častan uzmak, a
taj isti predsjednik blamira se na društvenim mrežama i samome
sebi daje intervjue.
‘Imam dovoljno znanja i hrabrosti da bih bio premijer, spreman
sam se boriti za svakog građanina, mislim da sam to pokazao’,
uvjerava nas tako ovih dana Davor Bernardić.
Da ga čovjek ne zna, pomislio bi na trenutak da se predsjednik
obezglavljenog SDP-a, ako ništa drugo, barem zna dobro
zajebavati.
Tridesetak godina prekasno raspada se SDP. Takav scenarij, sva je
prilika, najviše će rastužiti upravo Andreja
Plenkovića. Oporbu kakva je Socijaldemokratska partija
poželio bi baš svaki premijer.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi
autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala
Varaždinski.hr