Nema veze što će nam novi zakon oteti polovinu radnih materijala, važno je da će roditelji manje platiti školske knjige i da ćemo imati praznije torbe...
Dva koraka naprijed, tri natrag. Tako bi se mogao nazvati
prijedlog novog zakona o udžbenicima. Zakona SAMO o udžbenicima,
jer u njemu radni materijali netragom nestaju. Puf i nema ih
više. Nema zbirki zadataka, nema radnih bilježnica, nema. Papala
maca.
Ne ubijajte poštara
Nisam čitala prijedlog tog zakona. Ali drugi jesu. Ja sam čitala
komentare na taj zakon. Čitat ću zakon kad dođe u javnu raspravu.
Makar, od silnog raspravljanja po običaju neće biti nikakve
koristi. Možemo mi raspravljati do mile volje, niti jedan naš
prijedlog neće biti usvojen, a zna se da će devedeset posto
prosvjetara graknuti da im radne bilježnice jednostavno trebaju.
Možda i više nego udžbenici.
Što piše
Dakle ovako. Navodno u prijedlogu zakona o udžbenicima stoji da
radne bilježnice nisu dio udžbeničkog kompleta, a cijena dodatnih
materijala ne smije prelaziti 20 posto cijene istog. Prema tome,
ako udžbenički komplet košta, recimo, 500 kn, smijemo tražiti od
roditelja da kupe dodatne materijale u visini od 100 kn što
iznosi jedna radna bilježnica i pol. Zamislimo pokolj među
nastavnicima u višim razredima kad krenu objašnjavati jedan
drugome kome je radna bilježnica najpotrebnija. Od trinaest
predmeta treba se dogovoriti tko će biti privilegiran i smjeti
tražiti radnu. Isto tako piše da udžbenici moraju tanji i lakši.
Dakle ne može se u njih strpati zadatke za vježbanje i
ponavljanje. A udžbenici ne smiju niti biti radni.
Kako smo do sad birali udžbeničke komplete
Većina će se nastavnika zakleti u to da su udžbeničke komplete
birali ne prema kvaliteti udžbenika, jer, primjerice, imenica je
u svakom udžbeniku imenica, već prema kvaliteti i količini
zadataka u radnim bilježnicama i ostalim dodatnim radnim
materijalima.
U redu, postoje i kolege koji radnu bilježnicu tijekom nastavne
godine niti ne otvore niti učenici u nju slova upišu. Ali oni su
u manjini. Ništa se zaista ne može generalizirati. Većina, ipak,
kad dođe promotor neke izdavačke kuće, prvo zgrabi dodatne
materijale. Jer bitno je što raditi s učenicima nakon obrade, što
im zadati za vježbanje, za učenje.
Goli udžbenik jednostavno nije dovoljan. Osim toga, što se tiče
prosvjetara, svaki kvalitetan učitelj, nastavnik, profesor,
odradi nastavni sat bez ikakvog problema a da niti ne zaviri u
udžbenik.
Entuzijazam u brojkama
Neki će pak reći da oni sami izrađuju svoje materijale za
ponavljanje i vježbanje. Svi su prosvjetari dovoljno stručni i
osposobljeni da sami naprave zadatke za svoje učenike. Ali, pazi
da ne bi.
Kao prvo, za svaku pripremu plaćeno mi je točno 20 minuta. Samo
da pronađem nešto na internetu ili da napišem golu skicu sata u
pripremi to mi nije dovoljno. Za izradu kvalitetnog materijala
treba minimum sat vremena. Zar je naše radno vrijeme ‘od ve do
ve’ kako bi rekli kajkavci? Kamo je nestalo 8 sati rada, 8 sati
zabave i 8 sati odmora? Ako ću sama izrađivati sve materijale, i
još ih prilagođavati svakom učeniku, neće mi ostati ni 8 sati za
san.
Stavimo li vrijeme kojeg nema po strani, ostaje i materijalni
dio. Gola računica. Nagradno pitanje glasi: tko će platiti papire
na koje ćemo pisati i printati te zadatke? Tko će platiti tonere
za fotokopirke i tko će platiti održavanje fotokopirki? Ako ne
smijemo od roditelja tražiti da kupe radne bilježnice, ne smijemo
niti tražiti da plate papir za kopiranje. Škole novaca nemaju, a
neke i ne daju.
Na primjer, dobiješ paket fotokopirnog papira za cijelo
polugodište i snađi se s tih petstotinjak papirića. Zar da
učitelji od svojih novaca kupuju i papire? Kolegica je
izračunala: ‘…Dvadeset i dva sata tjedno, u razredu imam u
prosjeku 17 učenika, svakom učeniku po tri-četiri radna listića
na svaki sat (jer toliko stranica u radnoj bilježnici uobičajeno
riješimo u školi i za domaću zadaću po satu)… Malo matematike: to
je šezdeset do sedamdeset listova papira za svaki sat, 1 496
listova tjedno… Ako bih kopirala obostrano, to je i dalje jedan i
pol paket print-papira tjedno. Pa neka košta i dvadeset kuna
svaki paket, zbroji se to na sto dvadeset kuna mjesečno, odnosno
tisuću dvjesto kuna kroz cijelu školsku godinu. Ma vidi ti to! A
baš sam se pitala kako bih mogla potrošiti tu božićnicu!!!…’
(izvor: http://nastavnici.org)
Zagovaratelji ovog zakona bez radnih bilježnica će reći da će
djeca rješavati zadatke kod kuće na internetu. Aha. A tko će
postaviti te zadatke na Internet? A što je s Maricom koja nema
Internet niti računalo kod kuće? Njoj ćemo pisati kulje za
nenapisane zadaće.
Kreda i pločica
Ne, nećemo prijeći na tablete, vraćamo se kredi i pločici. Satovi
će nam prolaziti u diktiranju zadataka klincima, ili prepisivanju
zadataka s ploče ili prozirnice. I opet ću citirati kolegicu i
njezin članak na nastavnici.org: ‘…Nema veze što će nam novi
zakon oteti polovinu radnih materijala, važno je da će roditelji
manje platiti školske knjige i da ćemo imati praznije torbe. A za
prazne glave MZO ionako nije briga, oni lijepo vraćaju Š u naziv,
sada će biti Ministarstvo znanosti, obrazovanja i štednje.’
Valjda će se netko opametiti i na vrijeme vidjeti da ovakav
prijedlog zakona ne valja i valjda će, napokon, netko poslušati i
struku. (Klasa optimist.)
Zanimljivo bi bilo i čuti što izdavačke kuće imaju za reći na tu
temu. Sigurno nisu presretni.
Kulturno-zabavni fakultet
Jedna je kolegica upitala jednog ravnatelja hoće li u dogledno
vrijeme u školi trebati nastavnika povijesti. On joj je odgovorio
da neće, da trebaju nastavnike fizike, matematike i slično, ali
njih nema jer bi svi studirali na ‘kulturno-zabavnim
fakultetima’. Treba li što dodati ovoj izjavi ili da samo ostavim
na zgražanje? Šteta što je kolegica izbrisala ime dotičnog
ravnatelja na preslici prepiske. Baš bi bilo zanimljivo saznati
što je dotični završio. A i ime bi možda moglo biti zanimljivo
nekome u Ministarstvu. Mislim, trebalo bi biti zanimljivo i u
MZO(Š) da živimo u nekoj normalnoj državi.