'Zamislimo da ste roditelj prvašića i prvi dan u školi djecu dočekaju tri učiteljice, jedna od 64, druga od 65 i treća od 66 godina. Kojoj biste učiteljici svoje dijete dali? Koja će djetetu moći pokazati kako se radi kolut naprijed, koja će se moći s njim i ostalim učenicima igrati, skakati, trčkarati?'
Svake godine, druge nedjelje u svibnju, slavi se Majčin
dan.
Kako je sve počelo
Kao osnivačica Majčinog dana u obliku u kojem se danas slavi
slovi Anna Marie Jarvis. Ona je nakon druge godišnjice smrti
njezine majke osnovala Memorial Mothers Day Meeting.
‘S 500 bijelih karanfila izrazila je svoju ljubav prema
preminuloj majci i u mjesnoj ih je crkvi dijelila drugim majkama.
Posvetila se inicijativi za osnivanje službenog državnog praznika
u čast majki, pišući pisma političarima, gospodarstvenicima,
svećenicima i ženskim udrugama.’ (izvor: wikipedija)
Majčin dan prvo se počeo slaviti u SAD- u, a nakon SAD-a,
Dan majki postao je praznik i u Engleskoj, zatim u Švicarskoj,
Norveškoj, Švedskoj, Njemačkoj i Austriji, a onda se običaj
proširio po cijeloj Europi i svijetu.
Uvozni blagdani
Dakle, Majčin dan je u Hrvatsku kao blagdan uvezen, isto kao i
Haloween. Amerikanizacija svuda. No, dok se Noć vještica, odnosno
Haloween progoni i sotonizira, naziva svakojakim nazivima,
optužuje da je to amerikanizacija našeg prostora, Majčin se dan
slavi na veliko.
Što je u redu, jer majke to definitivno zaslužuju. Upitno je
samo kako jedno jest, a drugo nije amerikanizacija, bodu u oči
dvostruka mjerila, iako oni upućeniji znaju da je na prostorima
Hrvatske od davnina bio običaj bušiti tikve, dakle nije baš baš
taj dan totalna amerikanizacija.
No, nebitno, ne zanima nas sad Haloween, već Majčin dan. Paralela
je povučena isključivo zbog različitih mjerila što se proglašava
amerikaniziranjem naših prostora, a što ne.
Majčin dan u školama
Majčin se dan u školama različito obilježava, ovisno o tome što
je tko stavio u Godišnji plan i program. I dok će neki
učitelji ‘samo’ obrađivati priče, pjesmice i igrokaze s
tematikom majki, drugi će tom danu posvetiti cjelodnevnu
nastavu integrirajući nastavne sadržaje, a treći će se
zadovoljiti izradom poklona i / ili čestitki majkama. Uoči
Majčina dana crtaju se i slikaju majke, pišu se sastavci i opisi
majki, razgovara se o majkama.
Ti su dani izrazito stresni za učenike koji su ostali bez majke,
za učenike koji su u udomiteljskim obiteljima i za učenike čije
majke i nisu baš ‘cvijeće’ (ima i takvih majki, na žalost
naših učenika i svih nas – ima).
Potrebno je jako puno takta da se u takvim razrednim sredinama,
gdje se nalazi neki učenik bez majke, bezbolno odradi nastavna
tema ‘Majka i Majčin dan’. Dok razred izrađuje čestitku mami,
učenik bez majke se osjeća jadno. Jer nema kome dati čestitku
koju će izraditi.
U svojoj praksi doživjela sam da je učenik čija je majka
umrla dao izrađenu čestitku za Majčin dan svojoj učiteljici.
Vjerojatno veće časti na tom svijetu nema.
Inicijativa ’67 je previše’
Kako stvari stoje, izgleda da će ipak biti referenduma kojim bi
se promijenio zakon po kojem treba raditi do 67 godina života.
Postoje zanimanja u kojima tih 67 godina ni malo ne smetaju, gdje
nije problem raditi ni sa 70. Ali, brate, raditi u školi sa 67
zaista nije moguće ako svoj posao želiš odraditi kako treba.
Zamislimo da ste roditelj prvašića i prvi dan u školi djecu
dočekaju tri učiteljice, jedna od 64, druga od 65 i treća od 66
godina. Kojoj biste učiteljici svoje dijete dali? Koja će djetetu
moći pokazati kako se radi kolut naprijed, koja će se moći s njim
i ostalim učenicima igrati, skakati, trčkarati? Koja će od njih
sjesti sa svojim učenicima na pod i pričati im priče? Jer sve se
to od dobre i predane učiteljice traži. Osim toga, to joj je i
posao.
Sjećam se svog susjeda kad je došao kući iz škole nakon njegovog
prvog dana u školi pa sam ga pitala kako mu se čini
učiteljica (kolegica koja mu je bila učiteljica je tada imala 57
godina).
Malac je samo odmahnuo rukom i rekao: ‘Ah, stara baba!’. Što će
djeca reći onda za učiteljicu koja će ga primiti u prvi razred sa
65 godina?
Ili posao odgajateljice u vrtiću. Zamislimo odgajateljicu u
vrtiću kako radi s 25 klinaca i lovi ih po dvorištu. Sjeda s
njima na pod (treba i ustati s tog poda). Igra se s mališanima.
Teško je to zamišljati. Još teže provoditi.
Neka zanimanja se jednostavno ne mogu odrađivati kvalitetno i
pošteno ako imaš više od 60 godina. Čast svakome, divim se onima
koji imaju i snage i volje i htijenja za raditi u poznim
godinama, ali većina ljudi ipak smatra da se ne može. Ni tjelesno
ni psihički više se nema snage ‘izboriti’ s djecom. A djeca
su sve zahtjevnija, sve naprednija i tehnički potkovanija.
I zato, 67 je zaista previše.
Dijete za poželjeti. A i roditelji.
Ima jedan dječak od 9 godina koji je slavio rođendan. Ništa
neobično. Neobično je to što je dječak zamolio svoje prijatelje
da umjesto da mu na proslavu rođendana donesu poklone, novac
koji bi potrošili na poklon doniraju udruzi koja se brine o
napuštenim psima.
Dječak je sam došao na tu ideju. Znači, dječak je odgojen da
misli na druge. Dječak je odgojen da ne bude sebično malo
stvorenje već dijete velikog srca i ‘zdravih’ misli. On
zasigurno neće nikada maltretirati životinje.
Svaka čast dječaku, da ih je barem više. Ali svaka čast i
roditeljima koji su takvo dijete odgojili. Ovaj primjer pokazuje
da se može. Djeca su prekrasna. Treba ih takvima i
ostaviti.
Ima divne djece, samo što se o njima manje govori nego o onima
koji nisu baš uzorni. Nekako uvijek ovakvi primjeri i dobra djeca
ostaju u sjeni onih drugih. Nisu zanimljivi. Na žalost.