Što napraviti? Kome se žaliti? Policija neće ništa napraviti jer je to 'sitnica', ali ta sitnica košta novaca, i probušena guma i izgrebani auto.
Zadnji je dan nastave. Neke su učiteljice dobile cvijeće kao znak
zahvalnosti od svojih učenika, neke čokolade, kavu, knjigu, neke
su dobile sliku ili neki konkretni, možda malo skuplji poklon od
cijelog razreda, a neki su dobili probušene gume na automobilu.
Završiš s nastavom zadnji dan, dođeš do auta i ne možeš nikud jer
ti je guma prazna. Poklon od dragih učenika. Ili ti na autu
osvane prelijepa ogrebotina od čavla ili ključa preko cijele
jedne strane. A možda i još negdje. Pa se zapitaš kome si dao
ocjenu koju nije želio.
Što napraviti? Kome se žaliti? Policija neće ništa napraviti jer
je to ‘sitnica’, ali ta sitnica košta novaca, i probušena guma i
izgrebeni auto. Što i da se uhvati počinitelj (što je gotovo pa
nemoguće ako auto nije bio parkiran kod nadzornih kamera, ako ih
škola ima)? Maloljetan je, može eventualno dobiti neku blesavu
pedagošku mjeru koja će mu se ionako obrisati.
Dakle ne dobivaju svi nastavnici lijepe poklone. Neki dobiju i
‘vesele’ poklone darovane ‘od srca’.
U Pleternici su se osmaši na drugi način oprostili od osnovne
škole. ‘Tamo su, naime, učenici osmog razreda na samo njima
šaljiv način pokazali svoje oduševljenje odlaskom iz osnovne
škole na način da su svojim nastavnicima i učiteljima oblijepili
automobile post it papirićima, omotali ih toalet papirom i
polijevali sokovima.’ (izvor: 034portal.hr).
Djeci je to možda bilo smiješno, ali onima koji moraju sve to
očistiti nije smiješno. I takvo postupanje je uništavanje tuđe
imovine.
Jedna je kolegica dobila kao poklon ciglu u prednje staklo
automobila zbog nezadovoljstva zaključenom ocjenom.
Ne nastradaju samo automobili nastavnika. Bicikli također
stradaju. Neš’ ti problema izbušiti obje gume na biciklu
omraženog nastavnika.
Došla su vremena da se nastavnici boje učenika (ali i njihovih
roditelja). Učenici se ne boje nikoga. Znaju da su zaštićeni kao
svete krave u Indiji.
Još o izletima i autobusima
Zadnje dane nastave obilježila je i ljutnja jedne zagrebačke
škole zato što im je propao izlet. Izlet im je propao jer je
agencija preko koje su trebali realizirati izlet poslala čak
četiri neispravna, pokvarena autobusa da prevoze djecu. Peti
autobus koji su im poslali bio je premali za prijevoz predviđenog
broja učenika. (izvor: Index.hr).
Ovo nije izolirani slučaj. Nerijetko putničke agencije pošalju na
učeničke izlete autobuse koji su neispravni. Velikim dijelom nisu
krive agencije, koje zapravo nemaju svoje autobuse nego koriste
usluge licenciranih autoprijevoznika, a oni onda, ne mareći za
sigurnost djece, pošalju kojekakvo smeće da prevozi djecu.
Bio je i slučaj da je na jedan izlet poslan autobus kojem nije
radila ni klima ni ventilacija, pa su učenici koji su sjedili u
stražnjem dijelu autobusa, iako je bio kišan i tmuran dan na
izletu, padali u nesvijest od vrućine i zagušljivosti. Vozač
je samo nemoćno slijegao ramenima kako klima ne radi, a
djeca su bila prisiljena sjediti u potkošuljama,
crvenih lica i s vrećicama za povraćanje ispred sebe.
Ponavljam, bio je hladan i kišan dan, što bi tek s tom djecom
bilo da je dan bio vruć i sparan? Vjerojatno bi ih kuhane dovezli
kućama s tendencijom toplotnog udara.
Agencija je u ovom slučaju bila nemoćna.
I sami su rekli da to nije prvi put da im autoprijevoznik šalje
na izlet s učenicima neispravan autobus i da se oni uzalud
žale. Pa ti idi na izlet. Idite, zabavite se, kažu roditelji
na ispraćaju. O da, izleti su najzabavniji dio nastavničkog
posla.
Izleti su najzabavniji dio nastavničkog posla
Nedavno se dogodila stravična tragedija u kojoj su na odmorištu
autoputa stradale dvije učenice sedmog razreda. Ne želimo ni
zamišljati kako je bilo tim roditeljima koji su djecu ujutro
sretnu i uzbuđenu otpratili na izlet na more, a nekoliko sati
kasnije su saznali da im je to bio zadnji pozdrav.
Ne želimo ni zamišljati kako su se osjećali suučenici tih
djevojčica kada su svoje kolegice vidjeli mrtve na odmorištu,
djevojčice koje su do prije nekoliko trenutaka sjedile vesele s
njima u autobusu.
Ali moramo se zamisliti nad učiteljima u pratnji. Pita li se itko
kako su se osjećali nastavnici u pratnji kada su vidjeli kakva se
tragedija dogodila, a oni su bili nemoćni da ju spriječe.
Povjerena su im tuđa djeca na skrb tih nekoliko dana, a već nakon
nekoliko sati puta dogodila se tragedija.
Hoće li ikada više ti nastavnici imati hrabrosti ići s tuđom
djecom na neki izlet, terensku nastavu? Nisu u toj tragediji
nastavnici bili ništa krivi, ali osjećaj odgovornosti proganjat
će ih cijeli život s pitanjem: što bi bilo da…
Pa ti idi na izlet s tuđom djecom.
Prijedlog za ocjenjivanje
Bilo bi dobro kad se ocjene ne bi zaključivale već bi se pisali
samo njihovi prosjeci, na primjer: 3,74 ili 4,35. Tako bi se
možda smanjila inflacija odlikaša jer se u današnje vrijeme ne
priznaje nijedna ocjena manja od ocjene odličan (5).
Kao da je zaboravljeno da ocjene postoje od nedovoljan (1) do
odličan (5). Sve niže od odličan su nepoželjne, pa tako je u
Večernjem listu od neki dan, u rubrici Komentari i analize
predloženo da se ocjena vrlo dobar (4) preimenuje u ‘loše’,
ocjena dobar (3) u ‘katastrofa’, a ocjena dovoljan (2) u ‘čije je
ovo dijete’.