'Isto tako, ako dijete nauči pisati slova samo ili uz pomoć nestručne osobe, potezi kojima piše slovo su pogrešni i slovo ne može ispasti pravilno i lijepo. Zato su učiteljima draži oni učenici koji ne znaju pisati slova. Slušaju i nauče pravilno.'
Štrajk prosvjetara još traje. Cirkularno. To znači da svaki dan
štrajkaju prosvjetari iz druge županije. Vlada uporno neće
shvatiti za što i zašto prosvjetari štrajkaju, ma koliko im se
crtalo i objašnjavalo. Široke narodne mase već su u komentarima
došle do toga da što bi ti neradnici htjeli, da prosvjetari
rade samo 6 mjeseci po 3 sata dnevno. Kolaju glasine o tamo
nekakvim nadoknadama dana provedenih u štrajku. Čuj ovo,
nadoknada, kao da piloti nadoknađuju letove koji nisu održani u
štrajku. I slično. Pljuvačnica po prosvjetarima je na najjače.
Dokazuje se ona stara: ‘Čovjek je čovjeku vuk.’ Sindikalni
vođe rade gluposti i ozbiljno ugrožavaju štrajk nezgrapnim
pjevanjem maloumnih pjesmica u javnosti i pozivanjem
političara i polupolitičara na očitovanja čime dižu tlak i živce
većini prosvjetara u štrajku. Uglavnom, folklor ide dalje pa
o štrajku ni danas nećemo.
Prvašići i spremnost za školu
Postoji hrpa natpisa o tome što djeca prije polaska u prvi razred
osnovne škole trebaju znati. I što ne trebaju znati. Međutim, to
kao da nitko ne čita niti doživljava. U svakoj se generaciji
prvašića učitelji susreću s istim, već starim
problemima. Roditelji misle da im je dijete spremno za prvi
razred ako ono zna čitati i pisati. O kako pogrešno. Dijete uopće
ne treba znati čitati i pisati prije prvog razreda. Lakše je
svakom učitelju raditi kad ima dijete koje je tabula rasa po
pitanju pisanja i čitanja. U pripremnom razdoblju prvog
razreda, koje traje oko četiri tjedna, moglo se lijepo vidjeti
koja su djeca zrela za školu, a koja ne.
Zrela djeca lijepo se i sigurno izražavaju jasnim i punim
rečenicama, dižu ruku i rado sudjeluju u razgovoru. Iz nezrele
djece treba izvlačiti riječi, odgovaraju na pitanja jednom
kratkom riječju i imaju vrlo oskudan rječnik kojim se mogu
izražavati. Rijetko su spremni za sudjelovanje u razgovoru.
Stručnjaci su odavno ustvrdili da se dječji rječnik razvija
čitanjem djetetu i uz mnogo razgovora odraslih s djecom. Dakle,
roditelji koji su trošili vrijeme učeći dijete pisanju i čitanju
trebali su se posvetiti razgovoru s djecom i čitanju i
pričanju priča. Umjesto da su napravili štetu mogli su
napraviti nešto dobro.
Pisanje slova
Kad se počnu u prvom razredu usvajati tiskana slova opet dolazi
do problema. Djeca koja znaju slova ta slova pišu pogrešno i
pogrešnim potezima. Pa tako uče oblik slova po novom,
važećem slovopisu, ali njih je netko naučio pisati slovo
drugačije. I onda naravno dolazi do problema jer učitelj uporno
ispravlja krivo napisano slovo pa djetetu više ništa nije jasno.
Isto tako, ako dijete nauči pisati slova samo ili uz pomoć
nestručne osobe, potezi kojima piše slovo su pogrešni i slovo ne
može ispasti pravilno i lijepo. Učitelj si grlo istroši
ponavljanjem: ‘pišemo odozgo prema dolje!’ Uzalud. Opet će
klinac povući slovo ‘I’ odozdo prema gore, ‘O’ će
počinjati odozdo prema gore i kad jednom tako pogrešno nauči
pisati slovo teško je to ispraviti. Zato su učiteljima draži oni
učenici koji ne znaju pisati slova. Slušaju i nauče
pravilno.
Držanje olovke
Kuku i jao! Kako djeca drže olovku u ruci često boli glava. Zna
kao pisati slova, ali olovku drži kao da će ga ona ugristi u
ruci. Iskrivi i ruku i prste, kao da ga nitko nikad nije učio
kako se pravilno hvata olovka. Vjerujemo da ih u vrtićima i
predškoli uče kako držati olovku kad rade predvježbe, želimo
u to vjerovati, ali ne vjerujemo da roditelji na tu
‘sitnicu’ obraćaju pozornost. Srećom, postoje pomoćna držala
u koja se gurne olovka pa to držalo prisiljava dijete da pravilno
uhvati olovku i piše. I onda daš u školi takvo držalo djetetu kod
kojeg si primijetio nepravilan hvat olovke, složiš mu u držalo
olovku, a on drugi dan dođe i bez te olovke i bez tog držala u
školu. Pa ponovno hvata olovku kao da drži štap s trnjem. Pomalo
sve izgleda kao Sizifov posao. Učitelj šumom, dijete
drumom.
Glasovna analiza i sinteza
Vrlo je važno da je dijete koje je zrelo za školu sposobno
napraviti glasovnu analizu i sintezu riječi, da ‘čuje’ sve
glasove u pojedinoj riječi. Međutim, ima djece kojima je to teško
i koja to ne mogu. Makar imali i osam ili punih sedam
godina.
Primjer: pokušaj upisivanja samoglasnika u riječ. Kažeš djetetu
MIŠ. Tražiš od njega da ti izgovori glas po glas. Pitaš ga koji
glas čuje prvi. OK, kaže ‘M’. Ali dalje nema. Ono ‘I’ se
izgubi negdje u bespućima djetinjstva, ne čuje taj ‘I’ i ne
čuje. Nema šanse da dijete koje ne može izvršiti glasovnu analizu
riječi ‘ubaci’ samoglasnike u riječ koja je zadana samo
suglasnicima. Pa mu ponavljaš mIIIIIIIIIIš i pitaš koji glas
najviše čuje. A on kaže ‘M’. Od ‘M’ dalje nema. I tako
nastane problem. Zato što opet nitko nije čitao upute stručnjaka
da dijete prije prvog razreda mora biti sposobno izvršiti
glasovnu analizu riječi, nikada nitko s djetetom prije prvog
razreda nije vježbao raščlanjivanje riječi na glasove, igrao se
tako s njim. A nije to problem raditi. Voziš se s klincem u autu
i igraš igru da dijete raščlani riječ na glasove. Ne’š ti
problema. Gdje ima volje uvijek ima i načina, ali još uvijek
vlada predrasuda da dijete treba znati čitati i pisati prije
prvog razreda.
Predrasude
Općenito što se tiče prosvjete vlada pun kufer predrasuda. Vidimo
to po komentarima po portalima i društvenim mrežama gdje se piše
bilo što u vezi sa štrajkom. Vidimo to prema djeci koja nam
dolaze u školu. Opterećuje se kod kuće djecu s nepotrebnim
stvarima i onda se učitelje optužuje da su zahtjevni. Predrasuda
do predrasude.
Želimo prvašićima sretan i uspješan nastavak školovanja, a
prosvjetarima da ih napokon netko shvati što štrajkom žele
dobiti. I ne, nemaju tri mjeseca ferja i ne rade samo 4 – 5
sati dnevno. Ali i o tome nekom drugom prilikom.