'Učiteljica koja želi imati razredni odjel u kojem nema problema, u kojem nema svađa, tučnjave, naguravanja i psovki ne izlazi iz učionice cijele nastavne godine.'
Najslađi učenici u osnovnoj školi su prvašići. Mali krezubići,
iskreni do bola. Došli su svi onako zbunjeni početkom rujna u
školske klupe, znatiželjni što ih očekuje tijekom njihovog
školovanja. Nisu baš bili skroz na čisto s tim kako se u školi
treba ponašati, kako ta strašna škola zapravo izgleda. Došli su
većinom iz dječjih vrtića i s navikama koje su tamo stekli.
Prvi koraci
Učiteljica je prvih mjesec, mjesec i pol bila ‘teta’. Trebalo je
naučiti pravilno oslovljavanje. Trebalo je neko vrijeme da se
naviknu sjediti u svojim klupama po 45 minuta i još k tome biti
pažljivi i koncentrirani. Znalo se dogoditi da netko, usred rada,
legne na klupu i samo uzdahne ‘Ne da mi se’. Možda je to u vrtiću
i prolazilo, ali u školi ‘ne da mi se’ ne prolazi. Pa onda
takvog tješi, potiči, motiviraj da nastavi s radom.
Trebalo je naučiti i dizati ruku kada se želi nešto reći. Trebalo
je naučiti odgovarati punim rečenicama, a da bi se to radilo
trebalo je prvo shvatiti pojam rečenice. Ono, kažeš klincu neka
odgovori punom rečenicom, a on te gleda što od njega hoćeš jer ne
razumije taj čudnovati pojam rečenice.
Trebalo je naučiti razlikovati udžbenike i pisanke. Događalo se
da se sadržaji iz Hrvatskog jezika pišu u pisanku iz Prirode i
društva, da se umjesto Prirode i društva izvadi bilježnica iz
Matematike. Sve su to s vremenom naučili razlikovati. Ipak, i na
kraju prvog obrazovnog razdoblja, na kraju prvog polugodišta, još
uvijek se nekim kikićima mora prstom pokazati gdje da pišu jer se
još ne snalaze u prostoru pisanki i bilježnica.
Trebalo se naučiti brzo presvlačiti za nastavu TZK, trebalo je
naučiti pravilno vezati vezice na patikama. Trebalo je naučiti
hodati u redu i tišini na užinu. Koliko posla i zadataka za te
male glavice. I sve su svladali.
Neki misle da je najveći problem prvašićima naučiti čitati i
pisati. Ma to je za te male pametne glavice luk i voda. Najteže
je naučiti sva ta silna pravila koja postoje u školi. I ne samo
naučiti pravila, treba ta pravila i primjenjivati.
U prvom obrazovnom razdoblju učenici prvih razreda nisu bili
brojčano ocjenjivani. Dobivali su kvačice, eventualno smješkiće i
pokoji ‘BRAVO’ ili ‘LIJEPO’. Kad se nakon zimskog odmora
vrate u svoje školske klupe tamo će ih čekati i prve
ocjene.
Kako se oblikuje razred
Za ‘napraviti’ dobar razred, za imati pristojnu i poslušnu
djecu, potrebno je prvo puno ljubavi učiteljice (neka malobrojni
muški kolege ne zamjere pisanje u ženskom rodu), zatim
dosljednost, ogromna količina strpljenja i sveprisutnost.
Učiteljica koja želi imati razredni odjel u kojem nema problema,
u kojem nema svađa, tučnjave, naguravanja i psovki ne izlazi iz
učionice cijele nastavne godine.
Ona dočekuje svoje učenike, s njima je tijekom svih odmora, pušta
ih da se igraju pod odmorima i ne smeta im u tome, ali je
prisutna. Važno je da učenici znaju da je ona uvijek tu za njih i
da ih jednim okom nadgleda. Ne možeš imati prvi razred i nakon
tri – četiri tjedna nastave ostaviti djecu samu pod velikim
odmorom i otići piti kavu i onda očekivati da će se svi učenici
ponašati kako treba. Jednostavno ne možeš. U prvom razredu mora
se biti prisutan i dostupan sve vrijeme dok su djeca u školi.
Angažirana učiteljica bit će sa svojim prvašićima kao mama kvočka
s pilićima.
Važna je i dosljednost učitelja. Ako NE vrijedi za jednog učenika
onda vrijedi i za sve ostale učenike i u svim sličnim ili istim
situacijama. Naravno, svaki se NE objasni i zašto je NE. Djeci
treba sve reći. I ako učiteljica ide na WC mora im reći kamo ide.
Učenici imaju pravo znati zašto će nekoliko trenutaka ostati sami
u učionici. Pravi će učitelj sve svoje postupke objasniti
učenicima. To je pogotovo važno u prvom razredu kada djeca još ne
znaju sva pravila ponašanja i rada u školi.
Učenici brzo prepoznaju angažiranog učitelja. I onda lako usvoje
sve što treba. Od ponašanja do načina rada. Prvašiće ne možeš
prevariti.
Ne treba niti pretjerivati sa zadaćama. Ako se učitelj potrudi,
najveći dio svega se može odraditi u školi na nastavnim satovima.
A onda je zadaća simbolična, tek toliko da se ponovi kod kuće ono
što se radilo u školi i da se krene stjecati radne
navike.
Neki su protiv igračaka u razredima. Mislim da djeci treba
ostaviti dostupne igračke i u učionici, važno je da se poigraju
pod odmorima i odmore kako bi mogli pratiti nastavu
koncentrirani. Također, zajedničkom igrom produbljuju
prijateljstva, uče se dijeliti i razvijaju maštu. Zato je moja
učionica puna igračaka.
Roditeljski za sretan Božić
Nema ljepšega nego na roditeljskom sastanku na kraju prvog
obrazovnog razdoblja reći roditeljima da u razredu nema problema,
da se svi učenici pristojno ponašaju, da svi lijepo rade i da u
razrednom odjelu samo što ne cvate cvijeće. A ništa od toga ne
pada s neba nego je sve plod truda i rada učiteljice. Ona
početkom rujna dobije sastojke od kojih treba izmodelirati
savršeni razred. Lijepo je raditi u takvom razredu. Lijepo je
reći roditeljima da su im djeca uspješna i poslušna. Lijepo je
dijeliti dobro.