Od toga tko je sve osuđen bitnije je, naime, tko sve - nije osuđen. Jer prevelikom broju onih koji bi se trebali kretati unutar pravosudnog sustava hrvatskoga tipa najmanji je problem - biti pošten.
Sova i sjenica
Prva glava županijskog HDZ-a i saborski
zastupnik Anđelko Stričak javno se požalio na to što se pojam korupcije
i kriminala uvijek veže ponajprije uz njegovu stranku. Kad
korupcije i kriminala ima i u SDP-u. I to više
nego u HDZ-u. Kaže Stričak.
Kako bi potkrijepio tu svoju tvrdnju, pozvao se na neke – zvučalo
je tako – precizne podatke i egzaktne znanstvene metode.
– Kad vi malo analitički pogledate… – započeo je Stričak o tome
kako zapravo stvari stoje.
Ukazao je – uzevši u obzir samo saborske zastupnike iz sjevernih
hrvatskih županija – da postoje tri pravomoćne presude za troje
članova SDP-a koji zadovoljavaju te kriterije. A nijedna za
članove HDZ-a.
Ukazao i dokazao. Dosad mu nitko nije oponirao i demantirao ga, a
i nama ne pada napamet – prema zadanim kriterijima – nijedan
kontraprimjer.
Iako su pravomoćno osuđeni, Stričak osobama o kojima je govorio
nije spomenuo imena. Možda političke higijene radi. Možda iz
nekog drugog razloga.
Mi ćemo – stoga što nismo skloni konspirativnoj retorici i
jezičnim varijablama – dodati da je riječ o Vesni
Želježnjak iz Koprivnice, Mariju
Mohariću iz Goričana i Dubravku Biliću
iz Ludbrega.
Ovaj primjer koji je iznio Anđelko Stričak pokazao je ponovno
kako je statistika odličan alat za prikazivanje stvarnosti kako
već kome odgovara. Bizarno je samo po sebi koristiti je na ovakav
način.
No još je bizarnije uopće doći na ideju organizirati natjecanje u
koruptivnosti političkih stranaka. Borba je to koja ne može
završiti drugačije nego kao brutalno krvoproliće, a preživjele će
se brojati na prste jedne ruke.
Ima još bizarnije. A to je da takvo natjecanje službeno otvori
šef županijske podružnice stranke koja je sama već jednom
nepravomoćno osuđena, kao organizacija, i čiji nekadašnji
predsjednik i hrvatski premijer služi zatvorsku kaznu. Da se
zadržimo na samome vršku korupcijskog ledenog brijega.
No ima još bizarnije. Stričak je svoju analitiku javnosti
predstavio samo par dana nakon što je Miroslav
Bunić, ‘HDZ-ov tajkun’ i ‘najveći HDZ-ov građevinar’ –
kako su mu tepali mediji – u prošlome sazivu i županijski
vijećnik, na Županijskom sudu u Varaždinu
(nepravomoćno) osuđen na dvije godine zatvora, od toga jednu
godinu uvjetno, zbog zlouporabe povjerenja u
gospodarskom poslovanju.
(Spomenimo usput da se protiv Bunića vodi još jedan kazneni postupak, ovoga puta na
Županijskom sudu u Zagrebu. Na optuženičkoj klupi sjedi zajedno s
Ivanom Čehokom, Zlatkom Horvatom i
Stankom Vitezom.)
No, zapravo, bez obzira na sve rečeno, u cijeloj ovoj priči o
natjecanju u korupciji i kriminalu između HDZ-a i SDP-a ima nešto
daleko bitnije od toga tko je sve osuđen.
Od toga tko je sve osuđen bitnije je, naime, tko sve – nije
osuđen.
Zašto? Zato što je prevelikom broju onih koji bi se trebali
kretati unutar pravosudnog sustava hrvatskoga tipa najmanji
problem – biti pošten.
Drugo mišljenje
Budimo i mi pošteni pa priznajmo da postoje i izuzeci od pravila.
Nekima, ipak, ni unutar pravosudnog sustava takvog kakav već je
nije uspjelo ostati poštenima. Jedan od njih je Miljenko
Ptiček.
Nekadašnjem direktoru Parkova prije nešto više
od godinu dana Vrhovni sud čak je povisio
prvostupanjsku kaznu. Odrezao mu je ravno dvije godine zatvora.
Jest da ga je pritom po jednoj točki oslobodio krivnje – upravo
onoj, slučajnosti li, koja ima veze s Gradom
Varaždinom, no uz izdvojeno mišljenje jednog suca – ali
što mu to vrijedi kad mu je ukupna kazna naposljetku podebljana i
još mu je zacajhano novo suđenje.
I to nije sve. Ptičeku ne samo da nije uspjelo ostati poštenim
unutar pravosudnog sustava hrvatskoga tipa, nego mu nije uspjelo
ostati ni zdravim.
S pravomoćnom presudom stigle su tako i prve tegobe.
Istina, ne odmah. Prvu odgodu Ptiček je zatražio i dobio dok je
još bio u naponu snage pa je morao završiti određene poslove za
svog poslodavca. Koje je u stanju odraditi jedino on i nitko
drugi.
Prokletstvo je to koje u Hrvatskoj općenito prati sposobne. Neke,
eto, ne puštaju u zatvor čak ni kad su osuđeni.
Nakon uspješno odrađenog posla kreću problemi s (drugim) kukom.
Operacija je zakazana, ali nije uspjela jer nije ni obavljena. U
međuvremenu su mu utvrđene srčane tegobe. A ne može se, svakome
je jasno, pod nož sa srčanim tegobama.
Kažu da u zdravstvu nikad nije zgoreg zatražiti drugo mišljenje.
Ne znamo je li Ptiček zatražio drugo mišljenje o svojem
zdravstvenom stanju. Ali znamo da pravosuđe nije.
Čija je ovo livada, čija je ovo trava
Predsjednik varaždinskog Gradskog vijeća i varaždinskog HDZ-a
Damir Habijan aktivirao se posljednjih dana.
Prvo je reaktualizirao svoju inicijativu o problematici osoba s
invaliditetom, a par dana kasnije obišao je sportski centar u Hrašćici, kojim
upravlja NK Varteks.
Habijan je tom prigodom odaslao snažne političke poruke poput,
parafraziramo, ‘Sport je zdrav’ i ‘Sve se može kad se hoće’.
No još snažnija politička poruka bila je ta što je gradonačelnika
Ivana Čehoka – ostavio doma.
Možemo samo pretpostavljati kako je prvi čovjek Grada reagirao na
to da Habijan sam čupa vlati iz umjetne trave nedavno postavljene
na tamošnjem terenu.
Može li se ova situacija promatrati kao smjerokaz za daljnje
pozicioniranje gradskog HDZ-a u odnosu na
gradskog načelnika, nezahvalno je u ovome trenutku prognozirati.
Ne bi, naime, bilo prvi put da gradski HDZ da tako nešto
naslutiti, no nakon toga vrlo brzo vrati se na – ‘pravo mjesto’.