Varaždin bi, naime, itekako dobro znao kako receptu za svoju Sacher tortu uspješno pridodati suvremene europske civilizacijske sastojke tako da njome naposljetku budu zadovoljni - baš svi. Odnosno nitko.
Opera korupcionale
Najznačajniji događaji protekloga tjedna za varaždinski kraj
zbili su se u Rijeci i Zagrebu.
Velika hrvatska luka i treći po veličini grad u Hrvatskoj od
jučer i službeno nosi titulu Europske prijestolnice kulture 2020.
Spektakularnim otvorenjem kojim je obilježen početak odvijanja
niza programa koji će uslijediti tijekom cijele ove godine Rijeka
je itekako uspjela prodrmati nacionalnu javnost.
Prve naznake disonantnosti počele su se pojavljivati već
prethodnih tjedana, kao reakcija na postavljanje ili najavu
postavljanja određenih instalacija i izložbi, no erupcija
nezadovoljstva uslijedila je na sam dan službenog otvorenja
odnosno – po njegovu završetku.
Dok neki društveni komentatori govore kako je nam je Rijeka dala
nadu da je neka drugačija zemlja moguća – kao što to recimo piše
Dragan Markovina za Telegram – nama se čini upravo
suprotno: Rijeka nam je ovime pokazala da drugačija
zemlja uopće nije moguća.
Svojim programom otvorenja odnosno reakcijama koje su uslijedile
kada je sve utihnulo Rijeka nam je pokazala da je ova zemlja
nepovratno podijeljena, pokazala je da je umjetnosti u ovoj
zemlji zabranjeno poigravati se društvenim i kulturnim simbolima
koji se drže svetinjama i pokazala je da vrijednosti koje se
smatraju europskim civilizacijskim standardom velik dio hrvatskog
društva smatra nakaradnim.
Slogan ‘Luka različitosti’ i sve ono što iz njega proizlazi u
velikom dijelu javnosti je metaforički zgažen i popljuvan, iza
čega je jedino ostala ona poznata i redovito u sličnim
situacijama korištena diskvalifikacija – ‘to nije umjetnost, to
je provokacija’.
Kakve sve to veze ima s Varaždinom? Pa, eto,
Varaždin je također bio kandidat za Europsku prijestolnicu
kulture 2020. Nije prošao, prošla je Rijeka.
Da je dobio Varaždin, ovakvih repova poput spomenutih zasigurno
ne bi bilo. Varaždin bi, naime, itekako dobro znao kako receptu
za svoju Sacher tortu uspješno pridodati suvremene europske
civilizacijske sastojke tako da njome naposljetku budu zadovoljni
– baš svi. Odnosno nitko.
Osim toga, što bi uopće – izmaštajmo na trenutak svečanost
otvorenja EPK u našem gradu – kao svojevrsni pandan u Rijeci
izvedenoj Operi industriale mogao ponuditi
Varaždin?
Teško je zamisliti išta jednake važnosti.
Ovako na prvu, kada zamislimo tko bi sve tom prilikom bio u
poziciji održati uvodno slovo, ne pada nam na pamet ništa
bolje do možda – Opere korupcionale.
Naš domaći verbalni delikt
Drugi za Varaždin najznačajniji događaj tjedna, rekosmo, zbio se
u Zagrebu.
Tamo se, pišu nacionalni mediji, na prosvjedu
protiv Milana Bandića – sad već trećeg
po redu – okupilo 20.000 građana.
Značajna je to brojka koja bi trebala zabrinuti i samog
gradonačelnika u šestom mandatu, koliko god se on trudio
odašiljati poruke u duhu velikog demokrata.
Kakve sve to veze ima s Varaždinom? Pe, eto,
Varaždin je također imao tri prosvjeda organizirana protiv
aktualne gradske vlasti na čelu s Ivanom
Čehokom, koji je jednako tako – odnosno još i više od
Bandića – načet korupcijskim aferama. Isto tako, kao i u
Varaždinu, važan okidač za prosvjede nezadovoljstvo je građana
novim sustavom odvoza otpada.
Zagrepčani su se, valja to jasno reći, uspjeli okupiti u znatno
većem broju nego što je to slučaj bio u našemu gradu. Naravno,
kada se brojke gledaju relativno, u odnosu na veličinu dvaju
gradova.
Tako bi ovih 20.000 prosvjednika u Zagrebu odgovoralo broju od
oko 1.200 prosvjednika u Varaždinu. A, prisjetimo se,
najuspjeliji od triju varaždinskih prosvjeda privukao je
jedva 300 građana na glavni gradski trg.
Neki to nastoje pripisati varaždinskom mentalitetu, koji nema
sklonost javno istupati na taj način čak i kada smatra probleme
vezane uz gradsku vlast itekako stvarnima.
Varaždincima, s druge strane, ni u vrijeme izbora nisu smetale
tri optužnice koje su opterećivale Čehoka, nisu im kasnije
smetali ni određeni potezi koji su jasno pokazivali da je
gradonačelnik u sukobu interesa, a nisu im smetali ni napadi na
slobodu govora i pokušaji ušutkivanja pojedinih građana.
Prisjetimo se stoga – još jednom, jer nikad nije previše – slanja
dopisa poslodavcu aktivista Roberta
Borovića, slanja dopisa poslodavcu
aktivista Matije Mikca, podizanja
tužbe protiv aktivista Matije Mikca, utjecaja na poslodavca
aktivista Damira Šileca,
najave podizanja tužbi protiv svih aktivista koji su
govorili na nacionalnoj televiziji…
I, ono što se saznalo proteklog tjedna, slanja opomene pred
tužbu Juraju Rožiću, predsjedniku
jednog od gradskih mjesnih odbora, kojom se od njega tražilo da
plati 10.000 kuna. Također za izgovorenu riječ.
Lokalna varaždinska verzija verbalnog delikta tako je postala
dominantna tema u javnome prostoru. I ne čini se da joj se nazire
kraj.
No Varaždinaca se to i dalje nimalo ne tiče. Oni se i dalje,
jednako kao i uvijek dosad, ne bi šteli mešati.