Oduvijek je građanin D.K. bio sa sobom na ti. Mahom kao i svi od one sorte malih kičmanovića što su se iz ogorja, korenjaka ili pogane vlake vinuli daleko da jednog dana tamo negdje postanu netko i nešto.
Građanin D.K. uredno je i na vrijeme bio obaviješten o vlastitom
uhićenju. Ne može se reći da ga je to nešto posebno iznenadilo.
Činjenica jest da on sebe poznaje najbolje i da dosta dobro zna
što je radio i kakvim se marifetlucima odavao zadnjih godina.
Potajno se međutim nadao kako do toga ipak neće doći budući da je
u svojoj ilegalnoj špelunki cijelo vrijeme održavao vrlo intimne
odnose s takozvanom društvenom kremom.
Častio je građanin D.K. direktore i ministre, advokate i
inspektore. Častio ih kurvama i krmetinom, škampima i buteljama
traminca. Ako bi krmetine ostalo, navratio bi i predsjednik
države, čisto da se ne baci. Bilo je tu i uglednih sudaca. Jedan
od njih građaninu D.K. strpljivo je rastumačio zašto je bolje
biti uhićen nego uhapšen. Jer, hapsili su komunisti, a komunista,
kako znamo, više nema. Osim onih sto i nešto hiljada u HDZ-u.
Više nego građanina D.K., njegovo je uhićenje iznenadilo ministra
policije i samog premijera. Otkud, pobogu, cure te informacije?
Kako to, mamu mu jebem, da u ovoj državi svi sve doznaju prije
mene, mozgao je premijer čudeći se svojoj ulozi obavještajnog
muža rogonje. Onda je jedan ugledni odvjetnik na televiziji
ispričao neke posve sumanute primjere kako sve osumnjičenici
dolaze do informacija, poput onog da im USKOK dan prije akcije
blokira račune u banci, i zapazio da iz policije i DORH-a baš
ništa ne izlazi nekontrolirano. Ispalo je tako da policija na
kućnom pragu, s nalogom i otkopčanim lisicama, može iznenaditi
samo nekoga tko je zadnjih pet godina hibernirao negdje u ormaru.
Oduvijek je građanin D.K. bio sa sobom na ti. Mahom kao i svi od
one sorte malih kičmanovića što su se iz ogorja, korenjaka ili
pogane vlake vinuli daleko da jednog dana tamo negdje postanu
netko i nešto. Mijenjala su se sredstva, ali cilj je uvijek bio
isti. Mijenjale su se partije i društva, ali uvijek kao korak
naprijed, nikad unazad. Valjalo je biti mudar, uvijek tu, blizu,
ali nikad na puškomet. Valjalo je biti pametan i sposoban, a
građanin D.K., barem ako je suditi po riječima bivšeg
potpredsjednika Vlade, bio je pametniji i sposobniji od svih
drugih. I uvijek je znao, što reče onaj francuski filozof, kako
treba obrađivati svoj vrt. I zato uspjeh nije izostao.
Građanin D.K. postao je netko koga se pita. Šef državnog poduzeća
na plaći većoj od predsjedničke, plaći od koje se bogovski živi
pa još ostane i za one koji dolaze. Ali to nije bilo dovoljno.
Onima koji imaju, primijetili ste, nikada nije dovoljno. Pa je
građanin D.K. na koncu ‘pao’ pod inkriminacijom da je za
sređivanje unosnih poslova pajdašima primio gotovo dva milijuna
kuna mita. Prije nego je uhapšen, pardon uhićen, mobitel je bacio
u rijeku, a milijun eura u kešu strpao je u prtljažnik automobila
koji je zatim uparkirao u pajdaševu garažu. Takvi su potezi,
naravno, izazvali podsmijeh javnosti. Što bi tek građanin D.K.
napravio da nije tako pametan i sposoban kako ga je onomad opisao
potpredsjednik Vlade? Valjda bi pojeo mobitel i torbu s novcem,
pa onda za tri dana negdje u jarku izdahnuo od opstipacije.
Do ovog trenutka priča je ni po čemu posebna i drži se unutar
okvira realnog. Barem smo se mi zadnjih dvadeset godina nagledali
kako policija u lisicama odvodi menadžere, gradonačelnike i
ministre, da bi oni onda za mjesec ili dva izašli napolje i
nastavili plaziti jezik cjelokupnoj javnosti i pravosudnom
sustavu. Priča postaje nadrealna u onom momentu kada je građanin
D.K. umjesto vrta krenuo obrađivati svoju smrt. Pa iskrcao četvrt
milijuna kuna za nešto što se zapravo uopće ne može kupiti. S onu
stranu Bolleovih arkada, sve misleći i maštajući kako će jednog
dana neki slučajan namjernik među velikanima što su zadužili ovo
društvo pročitati i njegovo ime. Neće se, doduše, moći sjetiti
ničeg što bi povezao s njegovim imenom, ali to će, smatrao je
građanin D.K., već biti njegov, namjernikov problem.
Upravo ta intervencija u onostrano, ta potreba da se potvrdi i
preko groba, kao da se kupuje mjesto u raju, čine ovaj nesretan
slučaj građanina D.K gotovo perverznim. Tugaljivo je kada čovjek
tako precijeni sebe. Kada o sebi misli bolje nego o drugima, pa
se stane preko reda gurati tamo gdje mu nije mjesto. Čak ni oni s
najboljom memorijom ne pamte kada smo zadnji puta svjedočili
ovakvoj manifestaciji akutnog bovarizma. Otrežnjenje bi moglo
biti bolno. Jer, građanin D.K. ovo je naše društvo zadužio toliko
da uopće ne zaslužuje da mu se spomene ime.