Ono što su ljudi poput Ivana Čehoka i Željka Keruma postavili kao standard na lokalnoj razini, dakle srozavanje političkog diskursa na primitivno vrijeđanje, opanjkavanje i obračune na društvenim mrežama, Milanović je sada preselio na Pantovčak i podigao na višu, nacionalnu razinu.
‘Zvao me prijatelj iz Dalmacije, bilo je puno hrane koju je
trebalo baciti jer nije imao kome dati. Našli smo se jer je tamo
bilo praktičnije.’
Tim je riječima predsjednik Zoran Milanović,
mrtav hladan, javnosti objasnio svoju odluku da u vrijeme stroge
karantene, dok su drugi ugostiteljski objekti otpuštali ljude i
stavljali ključ u bravu, zapali na gozbu u ilegalni
Kovačevićev klub u zagrebačkoj
Slovenskoj ulici. Lišen bilo kakvog osjećaja
odgovornosti, očigledno nesvjestan poruke koju šalje svojim
činom, ali zato naoružan oštrim sjekutićima i praznim stomakom,
predsjednik se države spremno stavio na dispoziciju u namjeri da
starog druga spasi od belaja. Što bi rekao narod, bolje da
propadne država nego dvije servirane riblje plate.
Istini za volju, Milanović tada nije mogao znati da će njegova
gastronomska ‘žrtva’ postati prvorazredna politička tema pola
godine kasnije, nakon što policija čuvarima u
Remetincu na pladnju servira prijateljevog
prijatelja odnosno vlasnika spomenutog ilegalnog kluba. Tada još
nije mogao znati da će ga prijatelj iz Dalmacije nenamjerno
uvaliti u mnogo veći belaj od onog u kojem se sam našao kada je
shvatio da su nakon fajrunta ostale dvije riblje plate koje treba
baciti. Niti mu je tada na kraj pameti bilo da će lignje i orade
koje je potamanio dvjema saborskim zastupnicama vrlo praktično
poslužiti kao šlagvort za performans u kojem će na pročelje
oligarhijske menze u Slovenskoj postaviti natpis ‘Ured
predsjednika Republike Hrvatske’.
Predsjednika je dakle nazvao prijatelj, ostalo mu je hrane i
predsjednik je odlučio pomoći, podmetnuti zube, a kao mjesto
radnje dogovoren je klub kasnije uhićenog šefa jednog državnog
poduzeća. Jer je tako bilo praktičnije. Valjalo bi zamisliti što
bi bilo da je tako nešto izjavila Milanovićeva prethodnica
Kolinda Grabar-Kitarović. Valjalo bi zamisliti
kakva bi tada bila reakcija javnosti. Kako bi sutradan izgledale
naslovnice dnevnih novina i internetskih portala? Kakva je,
uostalom, razlika između Milanovićeve riblje plate i
Kitarovićkinih kolača za uznika Bandića?
Nikakva, osim u redoslijedu serviranja. Pa je tako Kitarović
dobar dio svojih idiotizama servirala kao desert, pred sam kraj
prvog mandata očajnički se boreći za drugi, dočim Milanović svoje
servira kao glavno jelo, u prvoj polovici mandata nadajući se da
će do idućih izbora oni biti mahom provareni i zaboravljeni.
Cijeli ovaj pičvajz postaje tim zanimljiviji ako ga promatramo u
svjetlu činjenice da je Milanović, koji bi o tome kako se gube
izbori mogao održati semestar na FPZ-u, zadnje, predsjedničke
izbore dobio samo zato što je s druge strane stajala besprizorna
Kolinda Grabar-Kitarović. Pod egidom tobožnje ‘normalnosti’
Milanović je tada uvjeravao javnost da neće biti ništa od onog
što Kolinda Grabar-Kitarović jest. Odnosno da će biti sve ono što
ona nije. Predsjednik koji štiti Ustav, glas razuma, pomirljivi
predsjednik koji gradi mostove, koji je transparentan i ne
blamira birače koji su ga izabrali ni državu koju predstavlja. I
zaista, postoji sasvim respektabilan broj ozbiljnih i pametnih
ljudi koji su začepljena nosa, kako se to uobičajeno voli kazati,
na izborima zaokružili njegovo ime vjerujući da tako biraju manje
od dva zla. Zlo je međutim uvijek zlo. Na koncu nas je na
Pantovčaku dočekala Kolinda Grabar-Kitarović na
steroidima, s kravatom oko vrata.
Od Milanovićeve izjave da ga je nazvao prijatelj kojem je ostalo
hrane, nakon čega su se onda zbog praktičnosti odlučili sastati u
ilegalnom klubu USKOK-ova osumnjičenika, moderna
će politologija ubuduće mjeriti vrijeme. Bit će to svojevrsna
nulta godina suvremene hrvatske politike u kojoj je predsjednik
Hrvatske odlučio da se posvađa s cijelim svijetom. Lišen bilo
kakvog osjećaja odgovornosti, očigledno nesvjestan poruke koju
šalje svojim činom, ali zato naoružan iskešenim očnjacima i punom
glavom objeda, predsjednik se države spremno stavio na
dispoziciju u namjeri da se obračuna sa svakim tko ne misli kao
on.
Pa ako je možda još i bio donekle u pravu kada je na početku
odapeo nekoliko kritičkih strelica u smjeru premijera
Plenkovića i njegovog ministra policije, što
reći na njegovo zapjenjeno opanjkavanje političkih analitičara,
aktivista i uglednih novinara? Kakve točno veze ima stil nečijeg
odijevanja ili nedostatak religioznosti s činjenicom da se
predsjednik države odavao krkanluku u ilegalnom klubu čovjeka
osumnjičenog za primanje mita?
Od sumanutih Milanovićevih ispada sumanutije je jedino to koliko
je apologeta skupio usput. Ako je, naime, prvi čovjek države pod
onim ‘normalno’ iz predizbornog slogana mislio na to da ga do
kraja prve godine mandata na sva zvona krenu hvaliti kojekakvi
hitreci, nakići i raspudići, onda bi se moglo reći da mu je
zapravo sjajno krenulo. Jedni su opijeni njegovom iskrenošću.
Premda nije posve jasno što bi to u političkom smislu trebalo
značiti. U političkom žargonu iskren i mudar ne stoje u
sinonimskoj vezi. Zar netko stvarno sumnja da su Zlatko
Hasanbegović i Željko Glasnović
neiskreni? Drugi pak tvrde, poput primjerice varaždinskog župana
Radimira Čačića, da su njegove eskapade važne za
higijenu društva, da stvari treba nazivati pravim imenom, da će
on svojim verbalnim mahnitanjem ovo društvo učiniti boljim. Teško
je međutim zamisliti da bi društvo u bilo kojem smislu mogao
unaprijediti netko tko danas bez ikakvih ovlasti šeta okolo u
odijelu predsjednika države, ako znamo da ga je taj isti netko
posve dobrovoljno propustio mijenjati nabolje prije par godina
kada je bio prvi čovjek izvršne vlasti i kada su mu za stvarne
promjene svi mogući politički mehanizmi bili na raspolaganju.
Nogometnim rječnikom govoreći, od nekoga tko je zapucao barem
deset čistih zicera, kada je išao sam na golmana, sada se očekuje
da zabije sa svoje polovice.
Od cijelog Milanovićevog četverogodišnjeg premijerskog mandata
nije ostalo mnogo, premda bismo iz današnje perspektive mirne
duše mogli reći da bi bilo bolje da nije ostalo ništa. Ostao je
onaj teško objašnjivi Zakon o radu i ostalo je
ono snishodljivo skidanje gaća pred Klemmovim
šatorašima. Iz nekog razloga on još uvijek misli da je bio
najbolji premijer u zadnjih trideset godina. Logično je pitanje
što će ostati nakon ove nesretne predsjedničke epizode. Milanović
je kao predsjednik upro sve snage ne bi li dao svoj nemali
doprinos općem srozavanju kulture dijaloga u ovdašnjoj politici,
srozavanju koje intenzivno traje već nekoliko godina unazad. Ono
što su ljudi poput Ivana Čehoka i Željka
Keruma postavili kao standard na lokalnoj razini, dakle
srozavanje političkog diskursa na primitivno vrijeđanje,
opanjkavanje i obračune na društvenim mrežama, Milanović je sada
preselio na Pantovčak i podigao na višu, nacionalnu razinu. Ako
tako nastavi, a nema nikakvog razloga sumnjati u suprotno,
bezobrazluk i egomanija bit će neslavna i, bojimo se, jedina
ostavština njegovog predsjedničkog mandata.