Samo desetak minuta vožnje od Varaždina, nalazi se arboretum Opeka. Istoimeni dvorac okružen je sa preko 100 tisuća vrsta različitog bilja, a zajedno tvore odlično mjesto za bijeg od asfalta i grada.
Nedjeljno poslijepodne odlučili smo upotpuniti izletom upravo tamo, a društvo su nam pravila dva vjerna psa – Mars i Izzy, koji su nestrpljivo čekali na svoj prvi izlet do Vinice.
– Zanimljivo, živim cijeli život u Varaždinu, a ovo mi je prvi put da sam ovdje – komentirao je Ivan s kojim smo bili na izletu.
Topli jesenji dani odlični su za odlazak u prirodu. Lišće šušti pod nogama, a u kombinaciji sa zagasitim bojama jeseni stvara odličan spoj, pravi odmor za osjetila i mozak, svakodnevno bombardirana gomilom beskorisnih i korisnih informacija.
Prateći puteljke koji vode prema dvorcu stigli smo do velike livade i ogromnog bazena iz nekih starijih vremena. Kao i mnogi ljubitelji glazbe, isprobali smo akustiku praznog bazena kratkim deranjem i puštanjem glazbe.
Odmah do bazena, nalazi se drvo, u čiju krošnju se može ući, a zahvaljujući posebnom obliku grana, moguće je na njih prileći i odmoriti, što smo naravno uradili, a usput smo i ‘okinuli’, već tradicionalan, selfie.
Samo stotinjak metara dalje primjetili smo most koji spaja kopno i otočić usred bare, a iako na nekim dijelovima izgleda ruševno, odvažili smo se proći na drugu stranu. Psi su usput isprobali i temperaturu vode.
Nakon obilaska bare, krenuli smo prema dvorcu, a posljednjih nekoliko metara puta do dvorca bilo je prekriveno debelim slojem suhog lišća. Naravno, djeca u nama jedva su dočekala priliku, što je rezultiralo ogromnim osmijesima dok smo šutali i bacali lišće u zrak.
Zastali smo pred dvorcem, zamišljajući kako je izgledao nekad, dok još nije bio u ruševnom stanju kao što je to situacija danas. Oko dvorca je postavljena ograda s bodljikavom žicom, što nam je bio jasan znak da se u dvorac ne bi smjelo ulaziti. Čak je i bočni ulaz koji smo pronašli bio zatvoren poprečnim daskama, a i stepenice koje su vodile prema ulazu nisu izgledale stabilno, stoga smo odustali od tog nauma i pošli u šumu.
Penjući se, uživali smo uživali smo u jesenjim bojama prirode, a nakon kratkog dogovora, odlučili smo popesti se na vrh, gdje smo isplanirali odmor i okrijepu domaćim klipićima i keksima, a usput spomenuli i pokoji recept.
Kako je već počeo polako padati mrak, odlučili smo da je vrijeme za povratak u civilizaciju, a na putu prema autu susreli smo brojne izletnike koji su došli s istim ciljem kao i mi – uživati u jesenjim ljepotama arboretuma Opeka.
Vozeći se prema Varaždinu, iza sebe ugledali smo prizor koji nas je natjerao da stanemo pokraj ceste i istrčimo van sa fotoaparatima.
– Ajme, ovo je prekrasno! Moramo stati da to uslikam, ovo je stvarno posebno – vidno oduševljena rekla je Jana.
Sunce na zalasku, nebu je dalo izgled kao da gori, a oduševljeni pogledom, uslikali smo horizont, uzdahnuli i krenuli kući.
