Većina štetnih učinaka na psihološko zdravlje građana dolazi od nametnutog ograničenja slobode.
Oko 2,6 milijardi ljudi širom svijeta u nekakvom je obliku
karantene. Svjedoci smo najvećeg psihološkog eksperimenta koji će
u drugoj polovici 2020. godine rezultirati sekundarnom epidemijom
stresa i ‘izgaranja’ s kojom se tek trebamo suočiti – navela je
dr. Elke Van Hoof, psihologinja s
bruxelleskog sveučilišta Vrije u tekstu koji je objavio Svjetski
ekonomski forum.
– U liječenju pandemije COVID-19 svijet se upinje da izgradi
dovoljno šatora za liječenje zaraženih smrtonosnim,
visokozaraznim virusom, ali ne postavljamo drugi šator za
psihološku pomoć i platit ćemo cijenu u roku od tri do šest
mjeseci nakon završetka ovog neviđenog zatvaranja, u vrijeme kada
će nam trebati sva sposobna radna snaga koja će omogućiti da se
svjetska ekonomija oporavi – ističe Van Hoof.
Krajem veljače 2020., neposredno prije nego što su mnoge zemlje
uvele stroga ograničenja kretanja, prestižni časopis Lancet
objavio je pregledni rad u kojemu su sažete dosad objavljene
studije o psihološkom utjecaju koji je ograničenje imalo na ljude
koji su potencijalno bili izloženi zaraznoj bolesti, odnosno na
njihovo zdravlje i ponašanje tijekom karantene i još dugo nakon
što opasnost prođe. Ne sporeći opravdanost zaštite stanovništva
masovnim karantenama, psiholozi pokušavaju upozoriti na ono što
će se događati poslije. Iskustva iz prijašnjih izolacija pokazuju
da će osobe koje su u karanteni vrlo vjerojatno razviti širok
spektar simptoma psihološkog stresa i poremećaja.
PTSP je često uočen kod bolničkog osoblja godinama nakon
završetka epidemije. U Kini o tim očekivanim učincima na mentalno
zdravlje već izvještavaju. Osim medicinskog osoblja, u ugrožene
skupine spadaju i djeca te tinejdžeri. Grupa britanskih psihologa
na čijem je čelu Samantha K. Brooks s londonskog King’s Collegea
proučila je više od tri tisuće stručnih radova o psihološkim
učincima karantena koje su uvedene proteklih desetljeća te su
izdvojena 24 rada koja su se bavila psihološkim učinkom na
stanovništvo koje je bilo potencijalno izloženo nekoj zaraznoj
bolesti. Studije su provedene u deset zemalja i uključivale su
karantene vezane uz SARS (11 studija), ebolu (pet), pandemije
gripe za 2009. i 2010. H1N1 (tri), sindrom respiratornog sindroma
na Bliskom istoku (jedna) i gripu kopitara (jedna).
Pet studija uspoređivalo je psihološke ishode ljudi u karanteni s
onima koji nisu u karanteni. Većina pregledanih studija
izvijestila je o negativnim psihološkim učincima, uključujući
simptome posttraumatskog stresa, zbunjenost i bijes. Prije svega,
razvili su se strahovi od infekcije, zatim frustracije, dosada,
ljudi su se borili s neadekvatnim zalihama, manjkom informacija,
financijskim gubicima i stigmom. Britanski istraživači ističu da
su za ovakve situacije ključne informacije. Ljudi koji su u
karanteni trebaju razumjeti situaciju, stoga vlasti moraju
osigurati kvalitetnu i brzu komunikaciju, uz osnovne potrepštine
za život. Razdoblje karantene treba biti kratko i trajanje se ne
smije mijenjati osim u ekstremnim okolnostima.
Većina štetnih učinaka na psihološko zdravlje građana dolazi od
nametnutog ograničenja slobode; dobrovoljna karantena povezana je
s manje posljedica i manje dugoročnih komplikacija. Kako je
karantena često neugodno iskustvo za one koji prolaze nesigurnost
u statusu bolesti, tako i dosada može povremeno stvoriti
dramatične posljedice. Prijavljena su tako samoubojstva i
pokrenute brojne tužbe nakon završetka karantene. Potencijalne
koristi obvezne karantene treba pažljivo odvagati s mogućim
psihološkim troškovima, navode britanski psiholozi. Posebno je
ugroženo bolničko osoblje kod kojeg je i tri godine poslije
zabilježen posttraumatski stres.
Uspoređujući simptome posttraumatskog stresa kod roditelja i
djece u karanteni s onima koja nisu u karanteni, ustanovljeno je
da su prosječni rezultati PTSP-a četiri puta veći u djece koja su
bila u karanteni, nego u one koja nisu bila u karanteni. U jednoj
studiji 28 posto roditelja imalo je dovoljno simptoma da
opravdaju dijagnozu mentalnog zdravlja povezanog s traumom, u
usporedbi sa 6% roditelja koji nisu bili u karanteni. Jedna
studija bolničkog osoblja pratila je simptome depresije 3 godine
nakon karantene i otkrila da je svaki deseti ispitanik prijavio
simptome teške depresije. U dvjema studijama navode se masovne
zloupotrebe alkohola ili ovisnosti tri godine nakon epidemije
SARS-a.
Nakon karantene, mnogi su njezini sudionici izbjegavali kontakte
i dolazak na posao, a kad je o liječnicima riječ, izbjegavali su
kontakte s pacijentima. Svaka druga osoba koja je bila u
karanteni počela je izbjegavati ljude koji su kašljali ili
kihali, svaka četvrta izbjegavala je zatvorene prostore s više
ljudi, a svaka peta sve kontakte tjednima nakon karantenskog
razdoblja. Zdravstveni radnici su, nakon što je sve prošlo,
osjećali veću stigmatizaciju od šire javnosti te su prijavili
znatno više bijesa, neugodnosti, straha, frustracije, krivnje,
bespomoćnosti, izolacije, usamljenosti, nervoze, tuge, brige i
bili su manje sretni. I financijski gubitak kao rezultat
karantene stvorio je ozbiljne socioekonomske nevolje.