Kućica je privatno vlasništvo, a kako doznajemo od Ivice Slunjskog zvanog Ivek, vlasnika kućice, šuma koja ju okružuje, takokođer je njegovo privatno vlasništvo.
– Ukupna je površina šume otprilike 13 tisuća metara kvadratnih, a za kućicu sam podnio zahtjev za legalizacijom i očekujem da će se to rješiti do kraja godine – ispričao nam je.
No, da bismo došli do kućice, bilo je potrebno doći do gore. Parkirali smo automobil u Završju Podbelskom i nakon kolektivnog mozganja kako upakirati sve potrebno u tri naprtnjače, krenuli smo prema podnožju brda.
Prva prepreka je bila vodena, a preko nje je sagrađen pješački most koji ne ulijeva baš sigurnost. Pokazalo se da smo bili u krivu, sigurno smo prešli na drugu stranu i počeli naš uspon usput pozdravivši momke koji su sunčanu subotu iskoristili za rad na polju.
– Kaj, na Čevo? – pitali su. Uz potvrdan odgovor i osmijeh, krenuo je naš uspon.
Na početku je blag, ali bilo je blatno na nekim dijelovima. Prijatelj, inače mještanin Završja Podbelskog, uvjerava nas je da često takav prvi dio uspona. Nakon nekoliko minuta hoda i sekunde nepažnje, autor ovih redaka staje s obje noge u blato.
Prva prilika za odmoriti noge i pripremiti se za strmi dio puta bila je kod Kamena. Litra vode je praktički nestala u sekundi i nakon pet minuta bili smo spremni krenuti dalje. Drugi dio uspona pokazao se prilično zahtjevnim, a tlo puno šarenog lišća je dodatno otežavalo uspon, iako je stvaralo prekrasnu sliku.
Gotovo sat i pol nakon polaska, bili smo na cilju. Iako je bilo sunčano subotnje poslijepodne, na vrhu nismo zatekli nikog. Odlična prilika za otključat kućicu i odložit stvari, a mi na klupicu do križa, uz pogled koji oduzima dah.
Ubrzo su počeli stizati prvi planinari, a većina koja je jučer stigla do vrha je primijetila da je kućica otvorena, stoga su mislili da je Ivek ovdje i željeli ga pozdraviti. To ne čudi, kad je Ivek često na vrhu.
– Svaki vikend sam tu, ove godine samo jedan vikend nisam bio ovdje, ali zato jer sam bio na putu. Inače bih i taj vikend došao – rekao nam je Ivek.
Poznata je očito i Ivekova rakija, jer mnogi su pitali ima li je. Još jedan potvrdan odgovor s naše strane i nakon čašice razgovora doznali smo da trojac dolazi iz tri različita mjesta, ali njeguju ljubav prema sportu i prirodi pa tako i neki od njih trče popularnu Cross ligu Čevo.
– Malo je sklizak teren sad kad je lišće, ali najviše smeta što se ne vidi kakvo je tlo pa je malo teže trčati, ali ide – rekli su nam dečki.
Kako je padao mrak, tako su posjetitelji krenuli svojim kućama, a nama se pridružio četvrti član. Povukli smo se na toplo u kućicu i zabavljali, a zabavu je prekinulo lupanje po vratima. Doduše, samo nakratko, jer došao je ostatak društva koje nismo uopće očekivali, a stigli su kroz mrkli mrak i uspjeli promašiti put.
– Bio je mrak, nije se vidio ni prst pred nosom, a jedino svjetlo su bile baterija na čelu i ono na mobitelu. U jednom trenutku uperio sam snop svjetla u desno i ugledao podnožje lovačke čeke, a gore je bio lovac koji nam se nasmijao i uputio u pravom smjeru – pričali su kroz šalu.
Nakon toga nastavila se zabava i druženje, a uslijedila je i borba za krevete, koji su priča za sebe – tri kreveta, posložena jedan na drugi, jednostavne konstrukcije, ali sigurni i ručno rađeni.
Sunčano jutro bilo je znak da se kreće kući. Ali prije toga, trebalo je sve počistiti, upisati se u knjigu gostiju i popiti jutarnju kavu u prirodi. A kao šećer na kraju uslijedio je doručak – jeger, luk i kruh, pravi doručak za okrijepu.
Snimili smo jedan selfie s pogledom na Varaždin, sela i zaseoke koji ga okružuju i krenuli natrag put Varaždina…
