Nakon nekoliko prespavanih noći - vrijeme je za sabiranje dojmova. Evo kako smo doživjeli ovogodišnji Špancirfest.
U svojih 25 godina Špancirfest je izrastao u jedan od
najprepoznatljivijih događaja koji dolaze s krajem ljeta. Iako
mnogi gosti koji u Varaždin tih dana stižu iz Hrvatske i
inozemstva bivaju privučeni ponajprije glazbenim imenima,
Špancirfest nikad nije bio samo glazbeni festival. Ulični
performeri i svirači, kreativno ukrašene ulice, trgovi i parkovi,
dodatni programi namijenjeni onima od najmlađe do najzrelije
dobi – sve to i mamac je za zaista najširu publiku, piše Filip
Kušter za portal Glazba.hr.
Opsežnost Špancirfesta tijekom godina postala je takva da će broj
dnevnih posjeta često biti i broj prijeđenih koraka prosječnog
špancirera, a kada se to pomnoži s deset dana, dolazi se do
zaista impresivnih i, za hrvatsko okruženje, rijetko dostižnih
brojki.
Ništa drugačije nije bilo ni ove godine – jubilarno 25. izdanje
Špancirfesta proteklo je u doslovno vrućoj, a ponekad i paklenoj
atmosferi. Moramo se najprije osvrnuti na vremenske prilike jer
festivali koji se odvijaju na otvorenom ovise o uspješnosti i
provedbi programa koji je moguć, a poznato je da ovakav, više
obiteljski tip manifestacije donosi mnogo više radosti kada se
sunce osmjehne s neba.
Njega ove godine nije falilo, štoviše, bilo ga je previše i
osobno se ne sjećam kada se posljednji put dogodilo da, barem u
razdoblju Špancirfesta krajem kolovoza, nije pala ni kap kiše za
vrijeme održavanja programa. Tisuće ljudi pržilo se od petka 18.
kolovoza sve do nedjelje 27. kolovoza – preživljavalo koncerte,
predstave, glazbu na ulicama, performere, radionice, razgledavalo
štandove, ulice, trgove i, gledano iz tog aspekta, čini se da je
posjećenost ove godine vraćena na brojke kakve su bile prije
pandemije. Preciznije podatke objavit će Turistička zajednica
grada Varaždina kroz koji tjedan, zajedno s ostalim statističkim
informacijama.
Ono što statistika ne može prikazati jest atmosfera. Varaždin se
u deset dana Špancirfesta još jednom transformirao u turističko
središte koje češće vežemo uz gradove na moru za vrijeme ljeta,
nego uz kontinentalna mjesta. Za pojest’ i popit’ nije
nedostajalo, gosti su mogli objedovati raznovrsno “po putu”, još
jednom se i Špancir Burger Festival pokazao kao pravi pogodak, a
restorani su širom otvorili svoja vrata i povećali kapacitete.
Čini da se Vinski grad polako već postaje teret sâm sebi, jer taj
je prostor unutar bedema kod Starog grada postao mjesto za sebe.
Ogromne količine ljudi prije, za vrijeme i poslije koncerata i
ostalih događanja dolazile su svakodnevno probati preko vina iz
dvadesetak različitih kućica te odmoriti od hodanja.
Mobilna glazba
Prije nego što se dotaknemo glazbenog programa koji smo uspjeli
uhvatiti, spomenut ćemo još i ulični program koji je u vrijeme
vikenda bio aktivan ujutro i popodne, dok smo kroz tjedan gledali
žonglere, predstave, štulaše, bubnjare i ostale u predvečernjim
satima. Njih preko petnaestak izmjenjivalo se sve od Korza,
Franjevačkog trga, Trga tradicijskih obrta pa do Kapucinskog trga
i kroz sve ostale ulice koje spajaju navedene lokacije.
Ulični svirači objedinjeni pod nazivom Heroji ulice svirali su u
Gundulićevoj, Kranjčevićevoj i Šenoinoj ulici te na Trgu slobode
i Korzu, gdje je bila postavljena Glazbena kamperica, muzički
izum koji olakšava sviranje od lokacije do lokacije. Heroji ulice
i ove su godine većinom bili lokalni izvođači, nešto mlađi ili
nešto iskusniji koji češće sviraju covere nego autorske pjesme,
ali itekako pridonose stvaranju posebne, vesele glazbene
atmosfere u centru grada.
Bila bi nepravda ne spomenuti i ulice umjetnika – Školsku te
Usku ulicu, poznatu kao i Kreativnica, koja je i ove godine bila
poprište još jednog važnog lica Špancirfesta, onoga kreativnog,
kao što mu i ime govori. Uz chill zonu tu su bili i DJ-evi te
slučajni namjernici koji su znali uzeti gitaru u ruke te dati
štimung koji vas je prisiljavao na zadržavanje.
I nakon što se kroz dan obišlo sve što se moglo, bilo je vrijeme
za večernji dio. Glazbeni program, osim spomenutih punktova, bio
je rezerviran za glavnu Pan pozornicu kod Starog grada, pozornicu
kod Vile Bedeković (ujedno i jedino mjesto gdje su se koncerti i
predstave naplaćivale) te dvije party zone – Carlsberg Food i
Party zona na jednom od ulaza u perivoj Starog grada te Sunset
zona na Stančićevu trgu. Posljednji vikend na varaždinskom
kupalištu Aquacityju aktivirala se i Techno Workout zona. Ona je
žanrovski bila vrlo jasna, a okupila je velik broj partijanera i
finiširala Špancir u ranim jutarnjim satima.
Nekoliko glazbenih lokacija
I dok je otvorenje festivala prolazilo uz plesni spektakl People
Power Partnership i laser show kod dvorca, s druge strane bedema
TBF je dovršavao gotovo dvosatni set svojih najvećih hitova.
Splićani su dragi i dugogodišnji gosti festivala, ne sjećam se da
su ikada razočarali i isporučili manje nego što očekujemo, a već
se po posjećenosti vidjelo da ih ljudi ovdje itekako cijene. Osim
što smo uz njih pjevali ”Smak svita”, ”Uvik kontra”, ”Mater” i
ostale, osjetili smo da glavna pozornica Špancirfesta ima odličan
zvuk koji u niti jednom trenutku nije zakazao. Pozornica je
izgledala masivno, light show nije zaostajao, kao ni videozidovi,
te je sve bilo spremno za najveća imena koja su dolazila nešto
kasnije tijekom festivala.
Uz to, prvog su dana na Vili Bedeković nastupili slovenski
Perpetuum Jazzile, odmah i rasprodali svoj nastup, a publika još
jednom pokazala da problem nije naplata ulaznica, već činjenica
da će uvijek biti onih koji će se žaliti – i na besplatne
koncerte, a pogotovo na one koji se naplaćuju. Ali o tome nešto
kasnije. Kako bi se okrunio prvi dan, party zona ponudila je
nastup D’ Elvisa, reklo bi se – zagrebačkog benda, ali koji čine
Varaždinci predvođeni Marijem Kovačom.
Subota je uvijek udarni dan Špancirfesta pa se čini da ni tu
ništa nije prepušteno slučaju. Silente su bili headlineri te
napunili prostor ispred glavne pozornice, kao i u nekoliko
navrata proteklih godina. Zasigurno su jedni od češćih gostiju
festivala, organizatori znaju da s njima ne mogu pogriješiti, a
tako je bilo i ovaj put. Kao predgrupa tu je bio BluVinil,
pop-rock bend koji još nema toliko bazu obožavatelja, ali imaju i
puno manje koncerata u nogama. Pomalo iznenađujuće, Ivana Banfić
odradila je na pozornici Party zone nastup koji je također okupio
mnogobrojne ljubitelje glazbe iz devedesetih, pogotovo ”Šumicu” i
”Godinama”, za koje se činilo da ih tisuću okupljenih može
pjevati na repeatu.
Prvi vikend Špancirfesta na glavnoj pozornici zaokružio je
veteran Neno Belan sa svojim Fiumensima, još jednom, pred
nekoliko tisuća ljudi i ispunjenim prostorom podno bedema.
Došli su Ferdinandi
Ponedjeljak je služio kao dan odmora za glavnu pozornicu, ali i
priprema za glavne zvijezde festivala koje su dolazile u utorak.
Franz Ferdinand su do sada pokorili nekoliko InMusic festivala,
prošle godine i malu dvoranu Doma sportova, a sada su po prvi
puta dolazili u Varaždin, grad s četrdesetak tisuća stanovnika.
Velika je stvar imati ovakva svjetski poznata imena, a Špancir
već sada ima neku povijest s takvim izvođačima – u proteklih
deset godina tu su bili i Skunk Anansie, Morcheeba, Flogging
Molly, Blondie, Manu Chao… skupio se taj niz imena koji su
financijski prihvatljivi organizatorima, znajući da se ponekad
možda i kockaju s količinom publike koja će doći. Ulaz na Franz
Ferdinand bio je besplatan, a s obzirom na ispunjenost, u
Varaždin ih je došlo gledati preko deset tisuća ljudi.
Usporedivo je to s njihovim nastupima na zagrebačkom InMusicu,
ali Varaždinci i gosti zaista su imali priliku svjedočiti
uraganskomu devedesetominutnom nastupu u kojem nitko nije mogao
ništa zamjeriti – ni bend publici, ni publika bendu. Gotovo
identičnu setlistu imali su i prošle godine u Domu sportova, ali
to nije umanjilo uzbuđenje kada su započeli pjesmom ”The Dark of
the Matinée”, a završili s ”This Fire”, toliko prigodnom koliko i
nezgodnom za Varaždin koji je imao nekoliko povijesnih sukoba s
tragičnim požarima.
I dok smo još pjevali “This fire is out of control, I’m gonna to
burn this city, burn this city” s izuzetno raspoloženim
frontmenom Alexom Kapranosom, nismo se mogli otetu dojmu da je
ovo bio jedan od najboljih koncerata koje je Špancirfest vidio.
Franz Ferdinand ima impozantnu diskografiju za bend nastao
početkom stoljeća, nisu one hit wonder, a prošle godine objavili
su posljednji album. Nisu u vrhu svjetskih izvođača, niti u vrhu
najpoznatijih, ali za rang Špancirfesta upravo su ono što
festivalu odgovara. Plesni, razigrani, s jakom ritam sekcijom i
pjesmama koje ste sigurno, barem jednom, čuli – ”Walk Away”, ”Do
You Want To”, ”Take Me Out” i ”This Fire”.
Uglavnom, bio je to jedan od vrhunaca ovogodišnjeg Špancirfesta,
kojem je prethodila i uvertira u vidu slovenske senzacije Joker
Out. Moramo ih nazvati senzacijom jer su već na tonskoj probi na
više od 30 stupnjeva u 16 sati prizvali popriličan broj
obožavateljica, a kada su kao predgrupa Franzu Ferdinandu izašli
na pozornicu tri sata kasnije, možda su se neki zapitali i tko je
ovdje zvijezda dana.
Simpatični Slovenci su, osim domaćih obožavatelja, privukli i
veliki broj svojih sunarodnjaka, koji su tog sunčanog utorka
povukli iz svih krajeva Slovenije te im pružili koncert za
pamćenje. Ne znamo je li Joker Out ikada nastupio pred više ljudi
(vjerojatno na Eurosongu, ako jednu pjesmu računamo kao nastup),
ali svoj dio odradili su na visokoj razini, dok im reakcija
publike može biti veliki poticaj za dalje. Naravno, najviše je tu
riječ o tinejdžericama koje bez treptanja gledaju u svoje
glazbene heroje, ali bit će zanimljivo kako će se razvijati jedan
od onih bendova koji je preživio Eurosong te nastavio dalje
svojim putem.
Nešto drugačije
Nakon iscrpljujućeg utorka, bilo je vrijeme za nešto lagodniji
dolazak do vikenda. Srijeda na glavnoj pozornici dovela je The
Croatian Pink Floyd Show. Nisam veliki ljubitelj tribute bendova,
ali hrvatskim Floydima iz Karlovca mora se priznati da vrlo
vjerno opisuju i reinkarniraju jedne od divova rocka i
psihodelije. U sat i 45 nastupa nižu hit za hitom, doslovno nema
pjesme koji ni površni poznavatelj Pink Floyda ne zna, a sve to
prati sjajan light show uz projekcije na videozidu. Za svaku
pohvalu, a sudeći prema objavi na Facebooku, i svih devet članova
benda bilo je oduševljeno prijemom kod publike i koncertom koji
se odigrao te vruće varaždinske večeri.
I dok je grad živio festivalskim ritmom, tako se približavao
drugi, ujedno i završni vikend Špancirfesta. Mnoštvo je toga bilo
iza nas i, već pomalo izmučeni svakodnevnim koračanjem koje je
prelazilo petnaestak kilometara, došli smo na nešto sasvim
drugačije: glavna pozornica bila je domaćin lokalnim snagama –
groove/nu metalcima Cold Snap – koji su slavili dvadeset godina
od osnivanja benda. I prije samog koncerta iz benda su
najavljivali spektakl. Upravo to smo i dobili. Dva sata svirke uz
vatru, dim, wall of death, circle pit, mosh pit i energične
članove koji su imali i svojstvene koreografije na pozornici,
pratilo je tisuću obožavatelja benda koji su došli iz cijele
Hrvatske i Slovenije. Metal nije osobito popularan žanr na
Špancirfestu, nećemo si lagati, ali drugačijeg izvan uobičajenog
ritma pop-rock klasika i igre na sigurno, ne može biti previše.
Dojmovi su takvi da i ljudi koji ne slušaju taj žanr nisu mogli
ostati imuni na ono što se događalo u publici i na pozornici, pa
su se jednostavno pridružili sveopćem kaosu koji je zavladao
tijekom izvođenja ”Fallen Angels”, ”Monster”, ”Bongo Bong”…
Kao prethodnica i za zagrijavanje tu je bio Walk &
Rock Špancir, koji se od popodnevnih sati odvijao u
dvorištu obližnjeg Elephant bara te na laganih 35 stupnjeva
okupio četiri metal benda koji su, svaki u polusatnim setovima,
pokazali da alternativna scena u Varaždinu živi i raste. Što se
tiče Walk & Rocka, taj poseban glazbeni program održao se i
idućeg dana, ovaj put s punk predznakom, i opet uz zavidnu
posjetu ljubitelja drugačijeg zvuka nego što većina Špancirfesta
nudi.
Drugi vikend i završnica
Fran Vasilić i Buč Kesidi bili
su spremni za početak finalnog vikenda na glavnoj pozornici.
Prvonavedeni je još uvijek relativno novo ime na sceni, ali s
europskom turnejom iza sebe i, rekao bih, nevjerojatnim
potencijalom da napravi inozemnu karijeru. Velika pozornica zna
pojesti friške i mlađe izvođače, ali Vasilić se nije imao čega
bojati. Nakon njega na scenu izlaze beogradski Buč Kesidi, bend
koji je u kratkom roku izazvao pravu euforiju među publikom u
regiji.
U subotu na glavnu pozornicu gitarist Luka Racić i bubnjar Zoran
Zarubica izašli su u svjetlećim disko odjelima te krenuli
“gaziti” i pozivati na đuskanje.
U slično vrijeme na pozornici Party zone krenula je balkanska
punk-rock veselica uz Besh o droM, dok je iz nepoznatog razloga
pozornica kod Vile Bedeković na udarnu subotu ostala bez
koncerta.
Za kraj koncertnog dijela na glavnoj pozornici napravljena je
jednostavna kombinacija – varaždinski punk-rock bend Crna
kronika imao je čast biti predgrupa Parnom
valjku koji s vokalom Igorom Drvenkarom
ispisuju neke nove stranice legendarne grupe. Ne trebamo ni
spomenuti da je Parni valjak, uz Ferdinande, posve napunio
Vrazovu ulicu i prostor ispred glavne pozornice te tako zaokružio
festival u sigurnim rukama provjerenog benda koji je istu ulogu
imao i 2021. godine, tada s Akijem kao frontmenom.
Još jedna glazbena poslastica odvijala se posljednjeg dana na
pozornici kod Vile Bedeković. Učenici i profesori Glazbene škole,
u suradnji s udrugom nuSynergetic, imali su radno ljeto i
pripremali su projekt pod nazivom Nothing Else
Matters. Njime su se koncentrirali na sedam kultnih rock
i metal albuma objavljenih u samo 44 dana 1991. godine, a pjesme
Pearl Jama, Metallice, RHCP-a, Guns & Rosesa i Nirvane izveli
su u klasičnom stilu, sasvim u skladu s varaždinskom glazbenom
tradicijom. Glazbenika je bila puna pozornica, svatko je dobio
svoju dionicu kojom je pokazao što zna, a sve su svojim glasom
popratili vokali – Dora Pretković, Lucija Pavlović, Martina
Friščić, Neven Stipčić i Zack Dust.
Još jedan korak…
Dvadeset i peto izdanje Špancirfesta pružilo je još jedan
doživljaj nakon kojeg u deset dana ostaje olakšanje da je sve
gotovo, ali i osjećaj sjete jer treba čekati godinu dana do novog
španciranja. Festival je to koji se pozicionirao kao jedan od
vodećih u Hrvatskoj, primamljiv svima, a uz određene dodatne
programe, predstave, koncerte i projekte, diže se na novu razinu
pa može zaokupiti pažnju čak i najvećih skeptika. Prema
Špancirfestu i njegovom programu u Varaždinu postoji izraženo to
stalno nezadovoljstvo, vjerojatno prisutno u svim mjestima gdje
se bilo što održava i bilo što mijenja. Ima onih koji se kunu da
je samo prvo i možda drugo izdanje bilo dobro, dok su sva ostala
slabija kopija svega onoga što je bio Špancirfest. Sve su to
razne vrste neshvaćanja, pogotovo kod onih koji se teško mire s
time da vrijeme neumoljivo prolazi. Tko bi rekao da nije sve isto
kao prije 25 godina.
Prostora za napredak, naravno, ima. Pojedni dani na pozornicama
festivala ostali su neiskorišteni (prazan ponedjeljak, četvrtak,
subota kod Bedekovićke). Plaćanje karticama na mnogim mjestima
još ne postoji, a to na jednom festivalu ovakvih proporcija i na
kojem ima velik izbor pića i hrane te gdje uz domaće turiste ima
i tisuće inozemnih, ne može biti zadovoljavujuće. Uz sve to,
druga festivalska nedjelja u večernjim satima ostajala je bez
snage – iako je grad bio krcat, Burger fest se ubrzano zatvarao,
a neki štandovi za hranu bili su zatvoreni.
Glazbeni program mijenja se iz godine u godinu, ali neka imena
zaista se ponavljaju prečesto da bi to bilo slučajno.
Raznovrsnost u žanrovskoj pripadnosti trebala bi biti odrednica
koju valja slijediti, kako bi se publici pružilo najbolje za
najmanje (ako koncerti planiraju ostati besplatni). Koncert
Franza Ferdinanda pokazuje obrazac koji funkcionira. Jer onih par
godina, kada nije bilo jakih stranih imena na glavnoj pozornici,
uzaludno su bile potrošene na istrošene izvođače koji sami sebe
recikliraju.
Varaždin može patiti od sindroma blizine Zagreba, jer strani
bendovi će uvijek doći prije tamo nego u barokni grad, ali to
nikako ne znači da Špancirfest sa svojom glazbenom ponudom ne
može postati još hrabriji i otvoreniji kao produžena ruka
metropoli. U tom slučaju priljev gostiju iz drugih država koje su
Varaždinu izuzetno blizu (Slovenija, Mađarska, Austrija) bio bi
još intenzivniji, a festival bi došao na još višu razinu.
Špancirfest je i dosad letvicu postavio visoko. Zalomi se tu
boljih i nešto lošijih izdanja, ali konstanta – ako gledamo od
2018. godine – zaista postoji. Vidjet ćemo hoće li doći do
nadgradnje, sada kada je osnovno gradivo usvojeno i nekoliko puta
ponovljeno.