– U meni se dugo kuhala odluka o odlasku ‘nekamo’. Razina frustracije koju sam osjećala zbog loše plaćenih poslova, a još više činjenice da previše vremena provedem u potrazi za poslom, postajala je eksplozivna. Kad tome pribrojim sve vrste mobinga koje sam doživljavala na radnim mjestima te svoj mentalni sklop koji teži produktivnim rješenjima umjesto spiki ‘treba sagnut glavu pred šefom i uvući se što dublje u guzicu da ne ostaneš bez posla’, odluka je postajala sve izvjesnija. Nakon odrađene prošle sezone na moru, bila sam sigurna da je moja otužna karijera u Varaždinu zaključena. Cijelu jesen sam provela u prirodi, većinom sama, meditirajući da pročistim um i dobijem uvid kamo krenuti.
Tako Varaždinka Hela Dodigović započinje svoju priču koja ju je, nešto kasnije, sredinom siječnja ove godine, ‘u paketu’ zajedno sa sestrom Leom, na sredini četvrtog deseteljeća života, odvela put Irske, kao i mnoge druge Varaždinke i Varaždince i brojne građanke i građane Hrvatske.
No, za razliku od mnogih drugih, Hela i Lea nisu imale u detalje isplaniran plan puta, nisu znale koji će posao raditi po dolasku na odredište i hoće li uopće pronaći posao, nisu znale gdje će živjeti… Puno pitanja ostalo je otvoreno.
> Irska priča Ivana Jenkača: Nije jeftino, za najam 75 kvadrata plaćam 1400 eura!
Strah mi je istovremeno davao osjećaj moći
Prisjeća se kako joj nije bilo svejedno kada je donosila odluke o tome krenuti li, kako krenuti i kamo krenuti.
– Bojala sam se te promjene, no strah mi je ujedno davao osjećaj moći. Uzbuđivala me pomisao da idem u nepoznato sa 400 eura i da se mogu osloniti samo na svoje ruke, noge i instinkt za preživljavanjem. Niti Lea niti ja nikad prije nismo govorile engleski, što je davalo dodatnu težinu našoj avanturi.
Odlazak u Dublin sredinom siječnja ove godine
To što su se u tu avanturu upustile zajedno, bitno im je olakšalo prilagodbu, kaže.
– Neopisivo je bogatstvo u stranoj zemlji imati pokraj sebe emocionalno inteligentnu, strpljivu i fokusiranu osobu kojoj možeš u potpunosti vjerovati. No, s obzirom da joj sin uskoro kreće u prvi razred, Lea se prije nekoliko tjedana vratila u Varaždin. Što se mene tiče, budući da još uvijek nisam sigurna u to koliko ostajem ovdje, djecu za sad ne bih selila.
Prvi izbor bila mi je Italija
Zanimljivo je da Irska nije bila prvi Helin izbor. Kaže da joj je namjera bila otići put Italije.
– Italija me zanimala zbog jezika, temperamenta, vremenskih uvjeta i kulture. Ali na jednoj kavi Lea i ja smo se odlučile za Irsku isključivo zbog toga što svi odlaze tamo.
Kada je odluka pala, trebalo se organizirati i stvoriti preduvjete za odlazak. Brat je posudio novce, Lea je prodala auto, kupile su karte i rezervirale hostel.
– Sve do dan prije polaska još uvijek sam umjesto engleskog učila talijanski, a umjesto Dublina proučavala Toscanu.
Prvi izlazak u Dublinu – Lea, Hela i prijateljica
Na tom tragu bio je i odgovor na naše pitanje što je očekivala od Irske i jesu li se ta očekivanja ostvarila.
– S obzirom da mi Irska nikad nije bila privlačna, a nije ni sada, očekivanja su u samom startu bila isključena, što je odlično. Pretpostavka sretnog života je živjeti bez očekivanja!
Imale su osigurana samo dva tjedna smještaja
Po dolasku u Irsku, priča Hela, sve je bilo neizvjesno osim što su sestre imale osigurane dva tjedna smještaja u tamošnjem hostelu. Došlo je vrijeme za potražiti posao.
– S mojim tadašnjim engleskim nisam mogla aplicirati za poslove koji uključuju govornu komunikaciju, a kakve sam radila u Hrvatskoj. S ponudom poslova izvan meni dotad interesantnih sektora nisam uopće bila upoznata. Dakle, nisam imala apsolutno nikakvu ideju što bih mogla raditi u Irskoj. Osjećala sam jedino da na neko vrijeme moram izbrisati Helu kakva sam bila doma jer me čeka potpuno novo iskustvo.
Mulach Ide je predgrađe Dublina u obalnom dijelu – Hela u zagrljaju sirene
Po dolasku u Dublin dočekalo ih je tipično irsko vrijeme kakvo su imali prilike gledati u filmovima. Prisjeća se Hela kako je svaki dan padala kiša i puhao vjetar, da su bile potpuno izgubljene, smrznute i gladne…
– Ali adrenalin i dopamin koji su nam kolali tijelom nosili su nas dalje. Ušle smo u avanturu života, imale smo jedna drugu i filozofiju da ni nebo nije granica! Dogovorile smo se da je zabranjeno kukanje, žaljenje, sentimentalne spike i da ostajemo fokusirane isključivo na pozitivne stvari. To nas je održalo normalnima i u najgorim okolnostima, kao kad su nam u hostelu ukrali novac pa smo skoro završile spavajući u skloništu za beskućnike.
Zadovoljstvo pronašla u radu u skladištu i oblikovanju buketa
Hela trenutno radi kao skladištarka u velikoj firmi s voćem i cvijećem.
– Trenutno sam na odjelu cvijeća i obožavam taj posao, iako sam do odlaska u Dublin bila uvjerena da rad u skladištu spade u kategoriju ‘izbjegavati u širokom luku’. Tek tu sam osvijestila da volim fizikalu. Vrijeme mi proleti, radim u multikulturalnom okruženju, a veliki izazov mi je pravilno složiti buket. Malo sam netalentirana za bukete, ali radnici su zaštićeni pa me nitko ne gnjavi previše zbog toga.
Umakanje u Howthu, selu koje također čini jedno od vanjskih predgrađa glavnog irskog grada
Prisjeća se da je posao našla već nakon tri dana, nakon što su je već iz hostela uputili u agenciju. Hela je završila Visoku učiteljsku školu u Čakovcu, za odgojiteljicu u vrtiću, no ta stručna kvalifikacija zasad joj nije bila potrebna. Također, kaže da ne planira mijenjati posao.
– Dokle nalazim smisao u zen pozornosti koja mi je potrebna za izradu buketa i učenje novih jezika, ne predajem CV-je za druga radna mjesta.
Ne druži se samo s Hrvatima jer ne voli ‘klanove’
Opisuje nam kako joj izgleda jedan radni dan.
– Ustajem oko šest sati. Meditiram pa slažem okvirne planove za stvari koje bih voljela usavršiti, pijem s cimerom kavu i onda u osam krećem u svoje skladište, do tamo imam oko jedan sat. Veći dio posla odnosi se na izradu buketa, no ja se uvijek nadam da će me poslati na odjel ‘plants’, gdje se stavljaju biljke u tegle, na njih lijepe cijene, pakiraju u kutije pa kutije na palete… Sve se radi jako brzo, a ja si u glavi vrtim muziku i imam osjećaj da sam u filmu. Cijelo vrijeme se smješkam jer još ne mogu vjerovati da me netko toliko plaća za tako bezvezan posao.
– Imamo jednu pauzu od 15 minuta i jednu od 30 minuta. Na pauzi izbjegavam druženje isključivo s Hrvatima jer me smeta stvaranje klanova. Tako ignoriram postojece ‘klanove’ nastale na temelju pripadanja određenoj narodnosti i družim se sa svima koji mi pašu. S poslom završavam najranije u 18 sati. Doma skuham, pojedem i idem spavat oko 20 sati.
‘Volim otići u park, tamo je običaj sjediti na travi’
Zanimalo nas je i kako provodi slobodno vrijeme vikendima.
– Uz cimere imam još nekoliko frendova koji su Hrvati. Volim otići u park i super je što ljudi imaju naviku u parku masovno sjediti na travi. Tamo se često upoznamo s nekim strancima i pričamo. Ponekad odem na izlet van Dublina, no najčešće to nije moguće zbog kiše. Odlično mi je samo zato jer sam si tako posložla u glavi, ali realno itekako osjećam nedostatak sunca.
Ne bih se usudila davati drugima savjete
Nakon svojega iskustva s odlaskom u Irsku, Hela je prilično oprezna u savjetovanju onih koji razmišljaju upustiti se u sličnu avanturu.
– Ne bih se usudila davati savjete. Svatko živi svoj život na potpuno drukčiji način – kaže.
Nakon sedam mjeseci u Dublinu, Hela je, iako zadovoljna kako joj je trenutno organiziran život, ipak samo – privremena stanovnica glavnog irskog grada.
– Još nisam u potpunosti definirala planove, ali sam sigurna da se trajno ne vidim ovdje. Htjela bih vidjeti i druge krajeve. Prema mogućnosti one s puno sunca!
