Još jedan varaždinski učitelj otišao je u zasluženu mirovinu. Nakon 43 godine staža, Vlatko Đakulović završio je svoj uspješan rad u Drugoj osnovnoj školi u Varaždinu...
Varaždinska Druga osnovna škola od ove je godine
siromašnija za jednog učitelja. Mnogi će istaknuti kako u ovom
slučaju ispred riječi ‘učitelj’ treba dodati ‘omiljen’, što je on
svakako i bio brojnim generacijama učenika koje je podučavao
fizici, informatici i, onome
što ističe kao svoju najveću ljubav, tehničkoj
kulturi.
Riječ je o 66-godišnjem Vlatku Đakuloviću,
rođenom u mjestu Ilača u Općini Tovarnik, kojeg je život malo
pomalo vodio prema Varaždinu. Glavnu ulogu, kako to često biva,
odigrala je ljubav, supruga Varaždinka bila je razlog što je
Varaždin dobio jednog iznimnog pedagoga, a uspjesi njegovih
učenika na državnim natjecanjima, kao i brojne nagrade koje je
sam primio te višegodišnje vršenje funkcije člana ocjenjivačkog
povjerenstva na državnom nivou, najbolje govore o značaju njegova
rada.
– Prvi posao učitelja dobio sam u Osnovnoj školi Mihovljan u
Općini Zlatar Bistrica, proveo sam tamo jako lijepih osam godina,
a nakon toga došao sam nešto bliže Varaždinu, u
Sračinec. Sljedeća postaja, gdje sam i dočekao
mirovinu, bila je Druga osnovna škola u Varaždinu, tu sam stigao
godine 1984. – prisjeća se Vlatko svojih početaka.
‘Djecu morate cijeniti’
A recept, ne samo za uspješan rad, već i rad koji čovjeka čini
sretnim, za Vlatka je jednostavan.
– Najljepše je kada u životu radite ono što volite, a ja volim
raditi s djecom. Klinci i ja brzo se povežemo, njih ne možete
prevariti, oni su lakmus papir, ili vas vole, ili vas ne vole.
Uvijek sam im davao drugu šansu, nikad mi nije bio cilj da učenik
dobije negativnu ocjenu, već da nauči. U svojim sam učenicima
gledao samo najbolje, pozitivne, ne negativne stvari. Na kraju
krajeva, najvažnije je da dijete u školu ide veselo, ne s grčem u
želucu,vi kao profesor morate cijeniti djecu kako bi ona cijenili
vas.
Nije nikakvo čudo što je Vlatko Đakulović već kao osnovnoškolac
osjetio ‘poziv’ za učiteljskim zvanjem, pri čemu mu je tehnička
kultura uvijek bila na prvom mjestu.
– Najviše sam radio tehničku kulturu, to mi je bilo prvo radno
mjesto i prvi izbor. Završio sam i fiziku, ali tehnička kultura
mi je uvijek bila draža, puno je praktičnog rada i djeca to vole,
svi žele pokazati što znaju.
Iako su njegovi učenici i u Sračincu odlazili na državno
natjecanje iz tehničke kulture, upravo u Varaždinu Vlatko je
svoju ljubav prema podučavanju i tehničkoj kulturi podigao na
jedan nivo koji je urodio brojnim odlascima i rezultatima na
državnim natjecanjima.
(Slika
iznad: Gradonačelnik Ivan Čehok primio Vlatka Đakulovića
koji je dobio nagradu Hrvatske zajednice tehnicke kulture
2009. godine; Foto: Marko Jurinec/Pixsell)
Od nagrada koje je primio za svoj rad ističe
Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić (2002.), nagradu
Zajednice tehničke kulture Grada Varaždina (2007.) te nagradu
Hrvatske zajednice tehničke kulture (2009.), a ističe kako je za
te nagrade više no zaslužno Društvo pedagoga tehničke
kulture Varaždin.
Era informatike
No vremena se mijenjaju pa je na velika vrata u škole, kao i u
srca brojnih učenika kojima je to bilo novo, neistraženo
područje, ušla informatika.
– Godine 1987. počelo je s informatikom u Varaždinu, a kako sam
bio među najmlađim profesorima u školi, ja sam preuzeo
informatiku, koja je tada bila slobodna aktivnost. Dobili smo dva
računala Orao, a moglo se programirati samo u Basicu. No ubrzo se
pokazalo se da to klinci jako vole.
Na mjestu učitelja informatike Vlatko je bio od 1987. do 2000.
godine i u svim tim godinama njegovi su učenici bili stalni
sudionici na državnim natjecanjima.
– Nevjerojatno je kako su se učenici prijavljivali za tu
informatiku. Već sljedeće godine, 1988., dobili smo donaciju od
Fakulteta organizacije i informatike, 16 Orlova,
i tad više nisam mogao sam to raditi.
Ističe kako je Druga osnovna bila svojevrsna velesila u
informatici, no s vremenom su i druge škole uhvatile korak. Tako
je, primjerice, velika ‘prijetnja’ na natjecanjima bila sadašnja
pomoćnica ministrice obrazovanja Lidija Kralj.
– Ona mi je bila strašna konkurencija. Da biste došli na državno,
morali ste pobijediti Lidiju Kralj, a ona je stvarno inteligentna
osoba. Ipak, pobijediti Drugu osnovnu bilo je jako teško. Do
2000. godine nemoguće. Mi smo bili uhodani, ja sam imao staža, no
bilo mi je jasno da će dalje biti sve teže pobjeđivati.
Status informatike danas je ipak drugačiji, a potvrđuje to i
Vlatko. Dok su nekad imali previše kandidata za natjecanja iz
programiranja, danas, u eri dostupnosti računala svake vrste,
programiranje zanima tek rijetke.
– Ne znam što se promijenilo. Do 2000. učenici su bili ludi za
programiranjem. Mislim da takav entuzijazam kakav je bio u
počecima informatike kod nas više nikad neće biti. Mi smo živjeli
za informatiku, praktički se živjelo za školu.
Počeci robotike
Dugogodišnja ljubav prema tehničkoj kulturi i prema informatici
urodila je još uspjehom na još jednom području –
robotici.
– Začetnici robotike u Varaždinskoj županiji bili smo kolega
Stjepan Androlić i ja! Godine 2002. državni
prvak iz robotike bio je moj učenik Nikola
Stilinović. Biti državni prvak u robotici danas, kao što
je danas Ivica Kolarić, to je vrh vrhova.
No već i ranije Đakulović i Androlić ‘bacili’ su se na robotiku
pa su tako već 1997. napravili robota koji je bio ‘pravo čudo’.
– Krenuli smo raditi robota od lego kockica i Fisher tehnike, a
upravljanje robotom bilo je na daljinu, glasom. To ni Japanci
nisu imali! To sad glupo zvuči, no 1997. mi smo s tim robotom
išli u Nürnberg na sajam inovacija. Čovjek koji u Njemačkoj
proizvodi Fisher tehniku nije mogao to vjerovati što smo
izradili. Robot se zvao GSN97, prema učenicima koji su ga
izradili: Nikoli Gmajniću, Siniši
Čohu i Goranu Kanižaju.
Godina 2001. donijela je još promjena pa je informatika umjesto
slobodne aktivnosti postala izborni predmet. Vlatko Đakulović
morao je stoga odabrati – ili informatika ili tehnička kultura. A
ponovo je prevladala prva ljubav pa je predavao tehničku kulturu,
dok je informatika prešla u ruke drugih učitelja.
Najbolje obrazovanje u Hrvatskoj
Među brojnim učenicima koje je Vlatko Đakulović pripremao za
natjecanja bila su i braća Srpak, Ilija i Marko.
– Godine 2014. postao sam državnim prvak iz fizike s Ilijom
Srpakom. No još sam veće uspjehe postigao s Markom Srpakom, u
automatici on je dvije godine bio u samome vrhu!
Sve te nagrade, ističe Vlatko, bile bi nemoguće da nemate dobre
učenike, no mnogo znači i kvalitetan obrazovni sustav u
Varaždinskoj županiji.
– Župan Radimir Čačić je u pravu, školstvo u
Varaždinskoj županiji daleko je razvijenije od ostatka Hrvatske.
Bio sam nedavno u Maruševcu, škola je fantastično opremljena za
tehničku kulturu i pročelniku Upravnog odjela za prosvjetu i
kulturu Varaždinske županije Miroslavu Huđeku
skidam kapu. Da je prosvjeta u cijeloj Hrvatskoj kao u Varaždinu,
mi bismo bili vrh Europe.
‘Fali nam majstora’
A tehnička kultura je danas i više no potrebna, mišljenje je
Vlade Đakulovića, naročito na tragu reforme koje provodi
ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak.
– Podržavam ministricu Divjak, mislim da nam fali majstora. Ja
sam za njemački model, da se već u šestom razredu bira jesu li
učenici za strukovnu školu ili gimnaziju. Puno je učenika koji
nisu zainteresirani za gimnaziju, a fantastični su kad treba
nešto raditi. Pa neka učenici odaberu ono što žele, umjesto da ih
se maltretira.
A baš mu je ta zainteresiranost učenika za strukovna zanimanja
bila od iste važnosti kao i nagrade s državnih natjecanja.
– Uvijek sam cijenio kad bi se učenici odlučili za električara
ili stolara, mi trebamo majstore. Kad se učenici zainteresiraju
za strukovne škole, to je za mene uspjeh.
Novo vrijeme, novi izazovi
Izazovi za nove generacije učitelja, smatra Vlatko, leže u tome
da u djece ponovo probude strast.
– Nije važno što se radi, važno je da se klinci zainteresiraju i
da se robotika i informatika na taj način razvijaju. Uvijek sam
poticao djecu da jedni drugima pomažu na tehničkoj kulturi. Djeca
sve imaju na Internetu, čemu štrebanje, to je najgore za njih,
tehnička kultura je rad.
Nakon 43 godine staža Vlatko Đakulović morao se oprostiti od
Druge osnovne škole, a učiteljski posao sad će, kaže Vlatko,
zamijeniti rad u vrtu. Također će ostati aktivan i u Društvu
pedagoga tehničke kulture Varaždin.
– Sad kad sam otišao u mirovinu, mogu reći da mi je žao što više
ne radim u školi – zaključio je Vlatko Đakulović.