Dakle, nakupila sam u posljednja dva tjedna puno sočnih stvari, novosti, događaja, škandala, pikanterija, uglavnom, nakupila sam žutila za inače pristojnu ružičastu kolumnu koliko ti srce voli. E, ali, ne smijem pisati! Ili, kako bismo se nadovezali na prošlotjednu kolumnu: ‘Ne smijem vam reČ’!’. Ne još!
Vuna, frka, iliti običan demo(n)kratski strah
Budući da živimo u slobodnoj, demokratskoj, slobodoumnoj, višestranačkoj, antinepotističkoj državi prepunoj neosvetoljubivih ljudi željnih istine i pravde, dragi moji ja si moram staviti lokot na usta, uže na prstiće, sagnuti glavu, patiti bez suza, živjeti bez psovke i biti mirno nesretna (posudila sam si malo Tina Ujevića, uzgredbudirečeno za neupućene).
Nisam ja ‘Ružna, prljava i zla’ pa da istresem sve što me muči, bez straha i zadrške i onda mirno spavam očišćene savjesti u stilu ‘Nek’ sam im rekla.’, a drugi pate. Samo je jedan dostojan titule ‘ružan, prljav, zao’ (tko čita naš portal, razumjet će, tko ne čita – a neka počne čitati, nečitanjem zaista puno propušta). I tako, budući da sam ja obična kukavica, ‘lijepa, čista i dobra’, jedno miroljubivo i pitomo stvorenje, danas ćemo ipak saditi cvijeće u gumama, a ružne stvari ćemo sastaviti u jedan drugi, javnosti za sad nedostupan tekstić. (Ha, koji spin? Sad će me znatiželjni redovno pratiti kada ću se okuražiti i izbaciti pikanterije.)
Cvijeće u gumama
Cvijeće u gumama je izraz koji označava kič karakteriziranje prosvjetarskog posla, nastao je tako da su se oni koji su ‘pozvani’ u to zanimanje bili spremni odreći i mame i tate i plaće i putnih troškova pa čak i kisika samo kako bi mogli raditi plemeniti posao koji, eto, obožavaju. Jer su ‘pozvani’, to njima nije posao nego poziv. I onda oni ‘sade cvijeće u gumama’ oko svega što se događa u školama jer i u najvećoj nebulozi koja se dogodi u svezi prosvjete nalaze smisao, razlog, ljepotu i neizmjernu ljubav. Znanstveni naziv za takve je u našem kraju ‘bedaki’.
Glupo je reći da su prosvjetari postali prosvjetari kako bi se materijalno obogatili (hahaha grohotom se nasmijaše svi prozvani bacivši pogled na platnu listu) ili zbog tri mjeseca ferja (opet hahaha grohotan smijeh imajući u vidu smrzavanje u ledenim školama zimi i preznojavanje u tim istim, ali sad pregrijanim školama, ljeti). No, to su već prežvakane i ispljunute teme, nije higijenski takav ispljuvak uzimati u usta. Tko voli nek’ izvoli, hvala ja ne bih.
Naime, počela sam o tome zašto su prosvjetari postali prosvjetari. Neki su se bacili u taj posao /m/učitelja djece zato što im se taj posao svidio. Zato što su smatrali da u dinamici posla mogu naći sebe, da im se otvara široki spektar za izražavanje kreativnosti, zato što im se svidjela ideja da od nekontaminiranog ‘matrerijala’ (dijete kao tabula rasa) stvore mlado, obrazovano biće koje mislli svojom glavom. Postali su prosvjetari zato što ne postoje dva ista sata u školi, a kamoli dva ista nastavna dana. Posao stvoren za kreativce, hiperaktivce, istraživače, radoholičare.
Još se nije rodio taj koji bi prohtjevima stao na kraj
Sad kad smo razdvojili ‘cvijeće u gumama’ takozvane pozvane prosvjetare od ‘zaposlenika u školama’ možemo dalje. Naime, ispada da bi prosvjetari trebali biti neka reinkarnacija boga Brahme, sa četiri ruke i četiri lica kako bi uslužili sve i zadovoljili svakojake prohtjeve. Čak ni hobotnica ne bi bila uspješna u hendlanju sa svim prohtjevima koji se množe sa svih strana.
U svakom se razrednom odjelu nalaze učenici koje možemo grubo svrstati u tri kategorije: bistrići, ili po ‘domaće’ vunderkindovi, zatim prosječni učenici i na kraju, oni učenici koji trebaju više vremena, učenici s poteškoćama ili nedovoljnom kontrolom kod kuće pa sve moraju napraviti u školi, takozvani ‘sporići’.
Zadatak je svakog učitelja da se svakome od njih prilagodi. Krenimo od prosječnih učenika, njih bi kao, po nekakvom pravilu, trebalo biti najviše. Prema njima se prilagođavaju zadani nastavni sadržaji, zadaci u radnim bilježnicama, listićima i ispitima i tako to.
Nije zdravo biti bistrić…ili je?
Oni učenici koji su stepenicu više po sposobnostima od prosječnih, dakle kategorija bistrići, riješe zadane uprosječene zadatke prije nego učitelj uopće svima i podijeli materijale. I dok se ovi prosječni bave, recimo petim zadatkom, bistrić stoji sa stopostotno točno riješenim zadatcima ispred učitelja i gleda. I čeka. Do kraja nastavnog sata ostalo je skoro pola solarnog sata. Ne želite li da vam tih pola sata bistrići prodaju zjake, umiru od dosade, prave nered – morate im imati na zalihi pripremljene dodatne zadatke. No, nisu li oni time zapravo kažnjeni? Dok će veći dio razreda riješiti, recimo deset zadataka, bistrići će dobiti dvadeset. Pouka: ako si pametan, morat ćeš raditi više. Ili?
Suprotno od bistrića su spori učenici kojima treba posebna pozornosti, dulje vrijeme, pomoć pri rješavanju zadataka. Dok prosječni učenik rješava recimo peti zadatak, bistrić je već na novoj skupini zadataka, sporić je tek na prvom ili drugom zadatku i čeprka po raznim brojevnim crtama, malim mementima znanja (ne šalabahterima, ti učenici imaju male podsjetnike, mementa, koji im pomažu u rješavanju zadataka iz bilo kojeg nastavnog predmeta), tablicama, štapićima i kojekakvim pomagalima, pogledom tražeći učitelja da mu priđe i pomogne. Pouka: što manje znaš, više ćeš pozornosti dobiti. Ili?
Najčešće se prilagođavaju zadatci namijenjeni sporićima. Ali. Kako objasniti bistriću, a da ne povrijediš sporića, zašto bistrić može riješiti dvadeset, a sporić pet zadataka? Čak i kad učitelj misli da je izvukao korektno objašnjenje, zapakirano u celofan i s mašnicom, naći će se neki od učenika koji će se rugati sporiću. Nećemo sad nabrajati kojim sve riječima djeca časte jedni druge, nekad je to zaista prestrašno za slušati.
Pa da si sin Brahme i hobotnice skupa, jednostavno ne možeš uvijek po razredu zjakati na sve strane. A od učitelja se očekuje da tako na sve strane skakuće svih 4 ili 5 ili 6 sati koliko je u školi. Da se prilagođava. Da pazi na svaku izgovorenu ili napisanu riječ. Ma što riječ, na svako slovo, ton glasa, pogled, gestu.
Roditelji (čisto da se ne osjete zapostavljenima)
Ima ih, ima ih svakakvih. Pričala mi kolegica priču iz škole. Došla joj je jedna mama na kraju školske godine i kaže: ‘Gospođo učiteljice Vi ste Lani krivo zaključili ocjenu. U e – imeniku piše da joj je prosjek 4.09, a Vi ste joj zaključili 4.’ I tak’…
