Nakon što je posljednje tri godine živio i putovao Azijom, 33-godišnji Varaždinac svakim je danom sve bliže svom cilju, a gdje se trenutno nalazi i što je sve iza njega, saznali smo u opsežnom intervjuu koji nam je isporučio iz daleke Australije.
Tomica Kristić, putopisac i pustolov iz Vidovca,
2015. godine krenuo je s varaždinskog Korza na put dalek desetke
tisuće kilometara. Sve to i ne bi bilo toliko čudno da do Novog
Zelanda nije odlučio otići samo s nekoliko tisuća kuna u džepu, a
dobar dio puta preći autostopom.
Nakon što je posljednje tri godine živio i putovao Azijom,
33-godišnji Varaždinac svakim je danom sve bliže svom cilju, a
gdje se trenutno nalazi i što je sve iza njega, saznali smo u
opsežnom intervjuu koji nam je isporučio iz daleke Australije.
Na putu si već nešto više od tri godine, a po zadnjim
blogovskim objavama vidim da si na Filipinima. Koliko si već tamo
i kako napreduje plan važnosti dugotrajnog putovanja, a cilj
(Novi Zeland) kad dođe-dođe?
Da, na putu sam nešto više od tri godine, točnije tri godine i
tri mjeseca. Nisam više na Filipinima, napustio sam ih u
studenome prošle godine. Priče s bloga malo zaostaju s
realnim vremenom. Baš sam prije par dana došao u Australiju gdje
ću se zadržati dva mjeseca te na proljeće otići na Novi Zeland.
Koji
su načini preživljavanja, uostalom kako živiš od države do
države? Koja je bila najteža situacija u kojoj si se našao zbog
svog putovanja s minimalnim budžetom?
Krenuo sam s vrlo malim budžetom (1.500 eura) što me držalo 8-9
mjeseci, sve do Tajlanda. Zaradio sam neke novce po putu. U
Indiji sam glumio/stažirao u tri bolivudska filma, na Tajlandu
sam radio s djecom u engleskom kampu, te u Vijetnamu kao učitelj
engleskog jezika. Indija i Mjanmar nekako su mi bili najteži po
pitanju minimalnog budžeta.
Novac mi je tada lagano nestajao i bio sam prisiljen svoje dnevne
osnove staviti na totalni minimum; sjediti na podu po 19 sati u
komadu u indijskom vlaku, spavati na željezničkoj stanici u
Indiji, ilegalno kampirati u Mjanmaru gdje je kampiranje
zabranjeno, jesti jeftinu nekvalitetnu hranu. To je i razlog
zašto sam u te dvije zemlje izgubio 7 kilograma.
Posljednji problem oko budžeta bio je kada sam krajem 2016.
godine došao u Vijetnam samo s 50 dolara u džepu. Od tada sve je
krenulo na bolje po pitanju budžeta.
Kakav je plan nakon Filipina? Što možeš posebno
izdvojiti, a da te se dojmilo u toj zemlji u jugoistočnoj
Aziji?
Filipini me nisu nešto baš oduševili. Mislio sam da ću doći u raj
na zemlji, kako se i prikazuje na portalima i u turističkim
agencijama, ali došao sam u totalno nešto drugo. Iznenadilo me
koliko je ta zemlja prljava i prenatrpana ljudima.
Da
se razumijemo, priroda je stvarno predivna i posebna, ali zbog
prevelike populacije i neosviještenosti ljudi po pitanju
ekosustava, ta ista priroda itekako pati, i polako ju uništavaju.
Manila – najgori grad u kojemu sam bio ikada, a bio sam u preko
200 gradova diljem Azije.
Vidio sam da si većinu 2018. godine proveo u državama
jugoistočne Azije. Jesi li se u nekoj državi osjećao kao da bi u
njoj htio ostati duže vremena nego što si predviđao i planirao (i
ako jesi u kojoj i zbog čega)?
Da, tu bih izdvojio Vijetnam. Planirao sam u njemu ostati samo do
isteka tromjesečne vize, ali na kraju sam si četiri puta dizao
novu te sve zajedno u njemu ostao malo više od godinu dana.
Razlog? Ljubav.
Je li bilo opasnih situacija i gdje? Što bi ti posebno
izdvojio kao opasnu zemlju ili situaciju u kojoj si se
našao?
Nisam imao nikakvih opasnih iskustva tijekom putovanja. Prije
nego sam ušao u Iran osjećao sam lagani strah zbog njegove loše
slike u svijetu, ali čim sam ušao u državu iznenadio sam se
koliko je to zapravo sigurna zemlja. Sve one vijesti koje se mogu
čuti o toj zemlji zapravo su jedna velika laž iza koje stoje
Sjedinjene Američke Države.
Već godinama pokušavaju ući u tu zemlju kako bi legalno i
diplomatski krali naftu, ali Iranci su odlučno rekli NE. To je
ujedno i razlog zašto ih Amerikanci medijski teroriziraju. Ako me
pitate koja mi je najbolja zemlja u kojoj sam bio, reći ću da je
to definitivno Iran. Perzijanci su najgostoljubljiviji ljudi na
planeti.
Što
te najviše vuče prema dalje, prema Novom Zelandu i tom cilju
kojeg si si sam zadao?
Zapravo, ništa me ne vuče prema Novom Zelandu. Razlog zašto tamo
idem je taj što je to najudaljenija moguća zemlja do koje bih iz
Hrvatske mogao doći autostopom. Cilj putovanja mi je sam Put, a
ne destinacija. Zato sam i izabrao nešto najudaljenije da mi samo
putovanje traje čim duže. Ajde, i Novi Zeland nije za odbaciti 😉
Što je najbitnije što si do sada naučio na
putovanju?
Put mi je proširio granice razumijevanja, srušio zidove
predrasuda koje sam si još od malenih nogu nesvjesno počeo
graditi i sakrivati se u njima, pokazao da svojim odlukama biram
svoj put, i dao uvid u veliku, nikada prije spoznatu slobodu
života.
Postoji li određena nostalgija za domom ili pustolovina
za tebe iznova počinje svakim danom?
Trebalo mi je točno tri godine da počinjem osjećati laganu
nostalgiju za domom. I tu bih još izdvojio božićno razdoblje kada
bih volio biti doma. Inače, prošle godine bio mi je četvrti Božić
zaredom koji sam bio odsutan od kuće.
Postoje li neki manji ciljevi što želiš vidjeti i
doživjeti u određenim državama? Koje je do sada bilo najbolje
iskustvo, duhovno ili fizičko, koje si doživio?
Bilo je na desetine kratkih ali intenzivnih dugovnih iskustva
tijekom putovanja. Ponekad je samo jedan pogled u oči stare
bakice, koja sjedi na stolici, ispred svoje stare drvene kućice,
tamo negdje u brdima Himalaje dovoljan da se doživi nešto što se
riječima teško može opisati.
Kako ljudi kojima prilaziš reagiraju na tebe kao
pustolova iz Hrvatske?
Nakon što sam se maknuo iz Balkana shvatio sam da ljudi baš i ne
znaju za Hrvatsku i gdje se točno nalazi. Već u Turskoj lagano se
gubi svaki naš trag. Jedino što nas spašava je nogomet – svjetsko
prvenstvo i Modrić. Ali to je i činjenica zbog
koje su i u najzabačenijem mogućem indonezijskom selu ljudi čuli
za Hrvatsku. Tako da, iz svog iskustva rekao bih da je Modrić
poznatiji od same države.
Po
nekim tvojim procjenama, kada bih mogao doći na Novi Zeland? I
kako? Pitam jer mi se čini da tek sada slijedi onaj zahtjevni
prekomorski dio puta. Kako to misliš savladati s obzirom na
budžet?
Plan mi je iz Australije (Sydney) brodom doći do svoje posljednje
zemlje Puta. To će biti i veliki problem, ali i izazov zato što
regularni putnički brodovi na toj relaciji ne postoje. Ako i
postoje, abnormalno su skupi. Tako da ću pokušati
uhvatiti/ustopirati neki teretni (cargo) ili privatni brod
(jedrilicu) te s njime doći do svoje posljednje zemlje ovog
putovanja. Na Novi Zeland planiram doći na proljeće, ali to neće
još biti kraj putovanja.
Viza će mi trajati tri mjeseca te mi je u planu da autostopom
proputujem cijelu državu. Krenut ću od najjužnije točke te lagano
autostopom krenuti prema gore. Na sjeveru Novog Zelanda ujedno će
mi i završiti ovo dugo, usudio bih se čak i reći, životno
putovanje.
Sve aktualnosti o pustolovinama Tomice Kristića možete pratiti na
njegovoj službenoj i
putničkoj Facebook stranici.