Zainteresiranih je iz godine u godinu sve više, a kako su počeli, s kojim su se sve preprekama susreli te što se crtalo u devedesetima, saznali smo od Svena 'Barabe' Sekovanića.
Braća Sven i Alan Sekovanić
2007. godine otvorili su Atelje Baraba ink. na
lokaciji u Radićevoj ulici. Danas, 12 godina nakon, na duplo su
većoj lokaciji u Vrazovoj i uživaju u svom poslu tattoo majstora.
Zainteresiranih je iz godine u godinu sve više, a kako su počeli,
s kojim su se sve preprekama susreli te što se crtalo u
devedesetima, saznali smo od Svena ‘Barabe’ Sekovanića.
Kada si se i zbog čega počeo baviti
tetoviranjem? Je li motivacija za tetoviranje
proizašla iz toga što si prije volio crtati ili možda iz nečega
drugoga?
Došlo je od toga tako da smo slušali hard rock i heavy metal. Ja
sam precrtavao likove s ploča od bendova koje smo slušali.
Gledali smo na pločama muzičare koji su imali tetovaže. Već smo
se tu zaljubili u umjetnost tetoviranja.
S 13 godina sam znao da je to – to. U srednju sam išao za
stolara, a kada sam ju završio, pronašao sam oglas za tetovirera
i s 19 sam počeo. Crtali smo motive koji su bili pogodni za
tattoo – na primjer, Iron Maiden ima Eddieja, a Motörhead
prepoznatljivu glavu.
Oni su začetnici tih motiva koji su se kasnije radili na
skejtevima i grafitima. To se sve događalo u prvoj polovici
devedesetih.
Kako danas ljudi gledaju na tetoviranje, odnosno, jesu li
se mušterije promijenile s nekim zahtjevima, u usporedbi s time
kako je bilo prije dvadesetak godina?
Tetoviranje je postalo prihvatljivije u društvu samim time što su
se počeli tetovirati nogometaši i ostale poznate osobe. To nam je
pomoglo da nas ljudi lakše prihvate. Kao naš moto sad stoji:
‘Nekad se lopov prepoznao po tetovaži, a danas po kravati’.
Sama tehnika tetoviranja i tehnologija postali su velika
industrija. Sve je toliko usavršeno da je to visoka razina
umjetnosti. Kada sam počinjao, realističnu i tetovažu u boji bilo
je pravi bauk za napraviti, a danas je to ‘normala’.
Ono što je ostalo isto kao nekad su oni koji dolaze prvi put na
tetoviranje. Ulaze s nekim strahom. Na kraju dana, mi im s
današnjim iskustvom možemo dočarati i reći im da se ne zalete
napraviti pet ‘naljepnica’, već da se možda odluče za nevidljivo
mjesto za tattoo, ali da kroz godine ta tetovaža dobije na
kvaliteti.
Gdje si sve učio svoj zanat?
Na samom startu bilo je vrlo malo seminara, 1993. gotovo da ih ni
nije bilo. Tada si otišao kod nekog dobrog tattoo majstora koji
te tetovirao i gledao si kako se to radi. Ipak, tada je bio
dovoljan jedan dan u studiju u Njemačkoj, dvanaestak sati. To je
meni osobno bilo kao 100 godina iskustva.
Također, s drugim kolegama tetovirerima razmjenjivali smo
iskustva. Među sobom mi nismo konkurencija, nego kolege.
Uostalom, svaka naša izvedba je individualna.
Postoje li zahtjevne mušterije u tvom poslu?
Mi volimo zahtjevne mušterije. Ima zahtjevnih, ali ima i onih
nesigurnih. To su one koje u pola sata kažu četiri slike koje bi
htjele. Takve su mušterije teške i njih otjeramo doma.
Zahtjevna mušterija koja bi htjela zahtjevan motiv – to nas
privlači i pokreće. S ljudima govorimo i kroz njihovu priču
saznajemo što žele te tada više volimo raditi kompleksnije slike.
Atelje Baraba ink. otvorio si 2007. u Ulici braće Radića.
Kakvi su bili počeci tamo?
Dosta teški. Pogotovo što se tiče birokracije, taman je počeo
period pred krizu i nije bilo lako. Strpljenjem i ludom glavom
nismo odustajali. Ipak, to je moj san i odluka da to želim raditi
u životu. S vremenom je počelo dolaziti sve više ljudi i u
Radićevoj nismo imali dovoljno mjesta za zadovoljiti sve
mušterije, ali i naše potrebe.
U novom prostoru u Vrazovoj smo od 2017. godine i imamo duplo
više mjesta. Ovo je sad prostor kojem sam težio. Uvijek možemo
prihvatiti gosta tetovirera i iskoristiti atelje za slike.
Oprema, koliko je skupa i nabavljiva kod nas?
Danas kod nas ima dosta distributera opreme. Od kad smo u
Europskoj uniji, svugdje je lakše kupiti opremu. Naravno da kad
se otvara atelje teži se tome da se ima što kvalitetniji alat za
rad. Budžet se za to već malo penje.
Ali nije stvar ni u opremi, već u pripremi motiva, dobrom
fotošopu, kompjuteru, sve ovisi od tetovirera. Uostalom,
inovacije na tržište dolaze svako malo. Ima nas koji pokušavamo
to pratiti. Mi u Hrvatskoj imamo cijene opreme kao i svi ‘vani’,
ali cijena rada je puno manja.
Dosta odlazimo i na konvencije po Njemačkoj kao gosti tetovireri,
da vidimo inovacije u svijetu tetoviranja, ali i da sami budemo
bolji. To je u biti i cilj bilo čega što čovjek radi – da bude
ispunjen.
Koliko često mušterije dolaze s originalnim i različitim
idejama?
Sve je individualno. Svake godine ima neki trend koji se prati u
cijelom svijetu preko društvenih mreža. Danas su popularni motivi
vukova i šuma. U Engleskoj i Americi netko nešto napravi i ljudi
to vide te osjećaju da im se određeni simbol sviđa.
Posljednjih godina oduševljeni smo koliko su ljudi individualni i
potražuju priče i slike za sebe. To nam je posebno zanimljivo,
ponosni smo što živimo ovdje, baš zbog takvih kvalitetnih ljudi i
njihovih ideja.