Lica su oko mene bila uglavnom smrknuta. Ali se iza svake te maske krila duboka životna priča, koju je većina bila spremna podijeliti. I to samoinicijativno.
Svaki je grad – grad siromašnih ljudi, ali ne u materijalnom
smislu. No zato varaždinski buvljak, ‘duhom’ bogat, upravo vrvi
osobnošću raznih ljudi, dajući nam jednu drugu sliku o životnoj
svakodnevici.
Preplavljen je prodavačima koji su tik do mirovine ili su već
kročili u nju. Kad sam ga u subotu ujutro obišao, lica su oko
mene bila uglavnom smrknuta. Ali se iza svake te maske krila
duboka životna priča, koju je većina bila spremna podijeliti.
I to samoinicijativno.
Već nakon kratkog ‘chit-chata’ mogli smo vidjeti da tamo ljudi
dolaze iz dva osnovna razloga – jedni su oni koji
nastoje dodatno zaraditi, drugi su oni koji su došli zbog
socijalne interakcije.
Na buvljaku, znaju to mnogi koji dolaze na to mjesto, može se
pronaći svašta. Od te sam svaštarije naišao na interesantan sako
za samo dvadeset kuna, a ljubazna ga je gospođa nakon kratkog
razgovora bila spremna prodati i za manje.
Nekoliko koraka dalje srećem gospođu Danicu.
Bila je vrlo komunikativna pa sam tako saznao da na ovo mjesto
dolazi već tridesetak godina.
– Teško je. Od mirovine se ne može živjeti. Zato su mnogi ljudi
ovdje kako bi zaradili za kruh i mlijeko. Također i zbog druženja
s ljudima. Često odemo popiti nešto nakon provedenog vremena na
buvljaku – ispričala nam je.
Kaže da su njezina iskustva s ljudima na buvljaku u pravilu
pozitivna.
– Ali ima i negativnih. Prodavači se često svađaju oko boljeg
mjesta, a ponekad dođe i do tučnjave – kaže Danica.
Bilo bi dobro da Grad investira u ovaj prostor, dodaje.
– Barem u klupe, kako ljudi ne bi morali biti na podu. Ipak ovaj
novac koji se naplaćuje za mjesto odlazi Gradu – kaže.
Cjelokupna atmosfera i Daničina priča podsjetila me na situaciju
u Srbiji prilikom otvaranja Lidla. Borba za na prvi pogled
sitnice, ali nekome od velikog značaja.
Šećući buvljakom osjetio sam laganu nelagodu. Neki pogledi prema
osobi s fotoaparatom nisu bili pozitivni, čak do te mjere da su
mi ljudi prilazili i molili da njihova slika ne bude javno
objavljena.
S druge strane, neki su me baš tražili fotografiranje.
Interesantno je da je sve bilo ili crno ili bijelo. Siva
zona ne postoji.
I gospodin Tomo (58) bio je spreman za razgovor,
bez oklijevanja otkriva svoju životnu priču.
Živio je, kaže, u Slavoniji sve do početka rata, a onda se s
majkom vratio u svoj rodni Varaždin.
Ovdje je kako bi propagirao svoje stavove o vođenju zdravog
načina života i nešto zaradio, jer je majka bolesna i potrebna
joj je stalna pomoć. A on trenutno nije zaposlen.
Čini se da neki na buvljaku pronalaze ispunjenje, neki jedino u
njemu vide financijski spas, a neki dobru priliku za širenje
biznisa.
Svakako ima različitih ljudi i različitih sudbina, buvljak
predstavlja pravo bogatstvo životnih priča i sudbina.
No moju pažnju najviše su zaokupili oni koji su se žalili na
životnu situaciju, istovremeno jasno dajući do znanja kako nisu
spremni poduzeti gotovo ništa da je promijene na bolje. Nažalost,
takvih je bilo podosta.
Još jedna subota na buvljaku. Vrlo brzo će i četvrtak. Mjesta će
se opet zauzimati već od najranijih sati, prvi prodavači doći će
još i prije zore.
I tako iz tjedna u tjedan, buvljak nastavlja živjeti svojim
životom, a priče na tome mjestu pričaju ne samo ljudi, već i
pravo bogatstvo živopisnih predmeta koji se mogu pronaći. No to
je već jedna druga priča…
