Donošenje Direktive obrazloženo je poticanjem većeg zapošljavanja žena i jačanjem uloge oca u obitelji.
Europska unija u kojoj je većina članica, osobito slabije
razvijenih, suočena sa starenjem stanovništva, sve manjim brojem
rođene djece što će u skoroj budućnosti izazvati ekonomske
potrese i neodrživost socijalne države pokušava tome doskočiti
olakšavanjem položaja zaposlenih roditelja.
Europski parlament prošli tjedan usvojio je Direktivu o
ravnoteži poslovnog i privatnog života prema kojoj
članice EU trebaju omogućiti roditeljima fleksibilno radno
vrijeme, uključujući i rad od kuće, očevima minimalni plaćen
dopust od deset dana nakon rođenja djeteta i neprenosivi
roditeljski dopust od najmanje dva mjeseca te pet dana godišnjeg
dopusta za skrb o članovima obitelji.
Zašto Britanci mogu, a mi ne?
Donošenje Direktive obrazloženo je poticanjem većeg zapošljavanja
žena i jačanjem uloge oca u obitelji, no jasno je da se želi
olakšati položaj roditelja na tržištu rada da bi se odlučili na
više djece jer u 21. stoljeću nije realno da oba partnera mogu
raditi osam ili deset sati dnevno i imati više djece.
Malo koja prosječna obitelj, osobito u Hrvatskoj, zbog troškova
života može si priuštiti da radi samo jedan od roditelja, a s
druge strane ni državama nije u interesu da oba roditelja ne
rade, osobito u situaciji nestašice radnika.
Za razliku od Hrvatske niz zemalja koje vode brigu o svojoj
budućnosti poput Francuske,
Švedske i Britanije odavno su
uvele skraćeno i fleksibilno radno vrijeme za roditelje. Je li
zamislivo kod nas u privatnom sektoru kao u Britaniji da radnik
kaže da će zbog djeteta ili djece raditi dva ili tri dana u
tjednu i da može računati na izdašne porezne olakšice od države?
Naravno, nije. Jedna poznanica, udana za Engleza, i majka dvoje
djece koja radi kao službenica u banci izabrala je, dok su joj
djeca mala, raditi tri dana u tjednu i tako radi više od 15
godina. Pritom ima pravo i na 13. plaću i porezne olakšice od
države na djecu.
Njezinu poslodavcu to je najnormalnije, ne pada mu na pamet da je
zato tretira drukčije od zaposlenika koji rade puno radno
vrijeme. Štoviše, jedna njezina kolegica s jako malom djecom u
istoj banci radi samo jedan dan u tjednu dok djeca ne porastu.
Članice EU dužne su u roku od tri godine unijeti pravila
Direktive u svoja zakonodavstva i osobito voditi računa kod
fleksibilnog i rada od kuće o samohranim roditeljima i
roditeljima djece s invaliditetom.
Korist za državni sektor
Koliko će primjena Direktive pomoći Hrvatskoj?
– Problem je što u nas najveći broj žena radi u trgovini i
uslužnim djelatnostima, gdje neće moći raditi od kuće. Pitanje je
i hoće li kod nas roditelji moći ostvariti pristojan standard sa
skraćenim i fleksibilnim radnim vremenom ako im država ne
kompenzira dio zarade. To može napraviti pomoću fondova i porezne
olakšice i nadoknaditi im dio plaće koju gube ako ne rade puno
radno vrijeme.
Ako se to ne napravi, učinak Direktive za Hrvatsku mogao bi biti
mali kad se promatra struktura hrvatskog gospodarstva i Direktiva
bi se mogla ponajviše odnositi na državni i javni sektor – kaže
demograf prof. Anđelko Akrap.
Više od petine Nizozemki radi skraćeno, kod nas samo 2
posto žena
Lani je iz Vlade najavljeno uvođenje fleksibilnog i skraćenog
radnog vremena te rad od kuće na poslovima gdje je moguće, i to
prvo u državnom i javnom sektoru, kako bi potom te mjere slijedio
i privatni sektor.
No, od toga još ništa. Znamo za primjere gdje roditelji u
državnim i javnim ustanovama rade skraćeno, a neki i od kuće, no
to su još iznimke. Hrvatska se ubraja u zemlje EU s najduljim
prosječnim radnim tjednom od 40 sati, u koje se računa i pauza,
no i kad se ona oduzme, naši ljudi prosječno tjedno rade 37,5
sati, a prosjek EU je 36 sati. U nizu država jedan od roditelja
radi skraćeno, češće žene, pa u Nizozemskoj više od petine žena
radi skraćeno, u nas dva posto.