Petar Bedić Marić preminuo je u KBC-u Zagreb 22. siječnja. Njegova majka i danas se pita zašto ne može doznati zbog čega je Petar preminuo i zašto liječnici nisu zatražili pomoć iz inozemstva
Jedanaestogodišnji Petar Bedić Marić iz
Domašinca preminuo je u KBC-u Zagreb 22. siječnja ove
godine, a njegova majka još uvijek nije dobila medicinsku
dokumentaciju iz KBC-a Zagreb i ne zna zašto je njen sin umro,
piše Index.
Mihaela Bedić je prije mjesec dana Indexu dala
potresne informacije o tome kako je njen sin tretiran na Rebru
gdje mu je transplantirana koštana srž, prilikom čega je, kako
navodi, dobio i opasnu bolničku bakteriju. Navela je kako je
Petar u bolnici čupao nokte od bolova, bio izoliran u maloj sobi,
nije ga obilazila vizita, medicinske sestre su ga ponižavale, a
liječnik se derao na njega. U intenzivnoj, u zadnjim tjednima kad
je Petar bio u polusvjesnom stanju, intubiran i vezanih ruku,
majka ga je u kratkim posjetima (jer nije smjela biti s njim) na
krevetu nalazila ispovraćanog, jednom sa špricom u ruci.
Ministarstvo moli Rebro, a oni to ignoriraju
Od Rebra je zatražila da joj dostavi svu medicinsku
dokumentaciju o liječenju njenog sina, a oni još uvijek to nisu
učinili. Ministarstvo zdravstva joj je, kaže, poslalo dopis u
kojem se vidi da požuruje Rebro da joj pošalje Petrovu
dokumentaciju.
Dječak je bolovao od aplastične anemije (bolest koja se javlja
zbog nemogućnosti da se u koštanoj srži stvaraju sve vrste krvnih
stanica), a prije Rebra se liječio u Klaićevoj te je majka rekla
da je napustio Klaićevu dobrog općeg stanja, što su nam potvrdili
i u Klaićevoj. Prije odlaska iz Klaićeve njihovi liječnici
rekli su Petru da će biti dobro nakon transplantacije koštane
srži.
Njegova
majka i danas se pita zašto ne može doznati zbog čega je Petar
preminuo i zašto liječnici s Rebra nisu zatražili pomoć iz
inozemstva i uputili ih na liječenje van.
“Zašto nisu zatražili međunarodnu pomoć kod njegovog
liječenja”
– Svakodnevno si postavljam pitanja zašto liječnici nisu tražili
međunarodnu suradnju ili Petra uputili u drugu državu gdje ima
tim za komplikacije poslije presađivanja koštane srži,
s obzirom na to da su slijegali ramenima te su i sami sada
naveli kako na KBC-u Rebro ne postoji poseban tim za djecu
za komplikacije nakon transplantacije koštane srži, dok za
odrasle postoji. Doktor s Rebra mi je jednom prilikom, kad je bio
dežuran na Odjelu intenzivnog liječenja, rekao da je kod Petra
nužna međunarodna suradnja i da će to kolegama predložiti i dati
im svoje kontakte jer i sam kontaktira često za svoje pacijente,
od Europe do Amerike. Naravno i mi smo zamolili, ali su nas
glatko odbili i rekli da tu Petar dobiva sve. Ako želimo, nek
sami tražimo drugu bolnicu. I jesmo, dali su nam 2 lista papira o
cjelokupnom Petrovom liječenju – ispričala je Mihaela Bedić.
Kaže kako su njenoj odvjetnici s Rebra obećali da će uskoro
poslati medicinsku dokumentaciju i poručili da se strpe.
Petar je bolovao od jako rijetke bolesti
– Navodno šalju dvije kutije papira koje još nisu stigle. A tad,
kad smo tražili drugo mišljenje i pomoć stranih bolnica, ta dva
lista koja su nam dali na Rebru nisu bila dovoljna i bolnice nisu
bile spremne dati pozitivan odgovor. Petar je bolovao od rijetke
bolesti, aplastične anemije, koja se javlja kod jedne
od milijun osoba. Potrebno je veoma ozbiljno liječenje i ona se u
svijetu liječi uspješno. No kod nas baš i ne. Nakon objave u
medijima kalvarije koju smo prošli mi kao obitelj, a posebno
Petar, javili su mi se mnogi roditelji koji su navodili da
im je sve to poznato. Nažalost, prošli su isti ili sličan put.
Tako mi se javio i roditelj čije je dijete pred nekoliko godina
umrlo na sličan način, nakon iste osnovne rijetke bolesti, i
liječnici su samo slijegali ramenima. Dijete je naposljetku umrlo
od iste bakterije koju je imao Petar – rekla nam je Mihaela
Bedić.
Pita se kako je KBC Rebro bez oklijevanja i bez potrebe
prethodnog razgovora s njom kao majkom preuzelo da izliječi
Petra, a da nisu upozorili na lošu uspješnost i druge mogućnosti.
– Još se samo pitam kad su otpisali Petra. Je li već u sterilnoj
jedinici kad je dobio bolničku bakteriju, a sumnja mi i pitanje
dolazi iz činjenice da ga nisu htjeli nazad objasnivši da su oni
samo za transplantaciju. A s druge strane, kad je Petar
bio prvih mjesec dana u sterilnoj jedinici, u isto vrijeme je
tamo ležao stariji gospodin koji je imao komplikacije nakon
godinu dana od transplantacije pa se naknadno javila i jedna
majka odraslog sina navevši kako je njezin sin bio više od 100
dana u sterilnoj jedinici i da mu je nakon muke ipak spašen
život. Čak i laiku je jasno da su nakon transplantacije koštane
srži nužni uvjeti izolacije – kaže ona.
“U 4 mjeseca boravka na intenzivnoj, pitam se zašto su
sva djeca umrla noću”
Ističe kako su joj dan i noć smrti njenog sina jako
nejasni jer su sjedili u bolnici, a nisu im rekli da Petar
umire.
– Posebno iz razloga jer taj dan, kad smo bili kod Petra sat
vremena na koji smo imali pravo, njemu su tekle suzice, a
sestra koja je bila zadužena za njega nas je izbjegavala. A
sporne noći, kad je Petar umro, bila sam na hodniku, samo 20
metara od svog djeteta koje je umrlo i nitko me nije imao potrebu
pozvati unutra da ga barem držim za ručicu. Iako sam bila na
hodniku nitko mi nije rekao da mi je sin životno ugrožen i pustio
me da ga vidim, tek naprotiv, manje od sat vremena prije smrti
rečeno nam je da je Petar bolje i stabilno i da su nalazi bolji,
da idemo doma. Odlučili smo ipak ostati još malo, sjedili na
hodniku, ne znajući da 20 metara od mene moje dijete umire.
Samo. Umro je sam uz nemilosrdnog liječnika i sestre koje nisu ni
digle glavu kad su nam dali da se oprostimo, ali, nažalost, od
mrtvog tijela. U 4 mjeseca boravka na intenzivnoj, pitam se zašto
su sva djeca umrla noću – ispričala je Petrova majka.
Cijelu priču pročitajte na Indexu.