Natporučnica Božena Šimek-Šuplika bila je u prilici da među prvima uđe u oslobođeni Knin toga 5. kolovoza 1995. godine, i to kao prva žena.
–
Na ulasku u Knin, kako smo krenuli prema tvrđavi, krenuli smo u
krivu stranu. No, nakon što smo ispravili tu prvotnu grešku,
okrenuli smo na pravi put. Ono što najviše iznenađuje je to
što uopće nismo razmišljali o tome da bi na tom putu moglo biti
neprijatelja, već smo slijepo jurili prema vrhu, gotovo kao
turisti…
Prisjeća se
ulaska u Knin tog ljeta 1995. godine
natporučnica Božena Šimek-Šuplika,
koja je tada kao medicinska
sestra iz Varaždina odmah po osnivanju 7. gardijske brigade
‘Puma’ donijela odluku kako joj je mjesto – na
terenu.
I ne samo to. Božena, Boba ili Ena, kako je sve nazivaju,
bila je u prilici da među prvima uđe u oslobođeni Knin toga
5. kolovoza 1995. godine, i to kao prva žena.
Ulazak u Knin
bio je – prisjetila se Božena kada smo s njom razgovarali u
vrijeme obljetnice
akcije Oluja prije četiri godine
– obilježen velikim umorom, ali istovremeno i
snažnim uzbuđenjem.
Na vrhu je bila izvješena ‘kriva’ zastava, a pri pokušaju njezina
skidanja dogodilo se nešto što je moglo završiti i tragedijom,
prisjeća se. No tada toga nitko od onih koji su stajali
pored jarbola nije bio svjestan, to su doznali tek kasnije.
– Zastava je dugo stajala gore, nismo je mogli lako skinuti. Naši
dečki, koji su bili dolje u tenkovima, došli su na drugu ideju.
Naime, vješti kakvi su bili, mislili su ‘skinuti’ zastavu
preciznim hicem. Nasreću, mi smo je skinuli prije nego što su
proveli svoj plan u djelo, radilo se o minutama. Ne želim ni
znati što bi od nas ostalo da je došlo do toga – dodala je Božena
kroz smijeh, no, priznaje, ne bi bilo ugodno da je došlo do takve
tenkovske intervencije.
U ratu je provela 804 dana i cijelo je to vrijeme bila na
bojišnici.
– Ali treba imati na umu da sam u samom ratovanju provela 37
dana, dok smo ostale dane proveli u vježbanju koje je, u našoj
brigadi, bilo uistinu naporno – dodala je Božena.
Strast joj je bila fotografiranje.
– Doslovno sve sam gledala kroz objektiv. Najveći problem bio je
u tome što bi zbog fotoaparata zaboravila na situaciju u kojoj se
nalazim pa bi uslijedio Mirko i Slavko scenarij, ono
‘Mirko, pazi metak! Hvala, Slavko’ – pričala nam je, prisjetivši
se kako je često neoprezno reagirala zbog fotografiranja.
Prisjetila se kako je u Kninu bila prisutna i svojevrsna
nestašica hrane.
– Grad je bio prazan, trgovine prazne, nije bilo vode. Jeli smo –
pršute koje smo tamo pronašli. A od tekućina na raspolaganju
smo imali vino, pivo i gusti sok. I nijedno od toga nije mi
odgovaralo. Iako izgleda kao da smo barem imali priliku uživati u
pršutu, po povratku kući sedam godina nisam ga mogla smisliti.
Ratno stanje udaljilo je nju i suborce od civilizacije.
– Novac koji smo i imali nije imao baš neku funkciju, tako da sam
kupovala zlatni nakit. Drugoga nije bilo. Tako je u Livnu bila
jedna zlatarna i jedan prsten mi je zapeo za oko, ali nikako da
ga kupim. I onda, kasnije, na taj 5. kolovoza, došao je do mene
vlasnik te zlatarne i poklonio mi ga je – ispričala nam je još
detalja o boravku u Kninu.
Franju Tuđmana, prvog predsjednika Republike
Hrvatske, Božena je imala priliku sresti dva puta.
– Sjećam se kad smo saznali da dolazi u Knin… Odmah smo
odlučili stvari malo dotjerati u red. Tako da sam ja provela dan
uređujući prostoriju u kojoj smo trebali svi zajedno boraviti.
Ali na dan kad je stigao, došao je do te prostorije, pogledao
unutra i rekao ‘Vani je predivno vrijeme, pa nećemo valjda biti
unutra’ – dodala je kroz smiješak.
Na odlasku, također se susrela s njime.
– Dok sam naokolo fotografirala, čula sam da me zovu. Predsjednik
je odlazio helikopterom i tražio da me vidi prije odlaska. Kad
sam stigla, rekao mi je da je morao ‘pozdraviti svoju Zagorku’.
Bila sam preponosna – opisala je svoj susret s Franjom Tuđmanom.
Ispričala nam je i jednu zanimljivost vezanu uz iskustvo s
neprijateljskim postrojbama.
– Ja sam jednostavno željela vidjeti četnika i kad mi se za to
ukazala prilika, nisam je željela propustiti. Očekivanja su bila
filmska, zamišljala sam neku vrst vukodlaka s iskešenim zubima,
ali kad su me napokon odveli do zarobljenika, ispred mene se
ukazao 19-godišnji mladić, golobrad, sportaš…