Stvarno sam imala namjeru za prvi dan u novoj godini napisati neku fora kolumnu, nešto zabavno, lijepo, doživljaje iz školskih klupa. Nešto za nasmijati se. Gledam, listam, tražim, napinjem se sjetiti. Ima, ima fora u školi, ali, na žalost više se u posljednje vrijeme događa ružnih stvari nego lijepih, ružno je potisnulo lijepo i ne dozvoljava mu isplivati na površinu. Okruženi smo sa svih strana negativnošću, na društvenim se mrežama sve više jadamo jedni drugima, a sve manje razmjenjujemo bisere iz naših učionica.
A tako je lijepo raditi u školi i biti s djecom. Samo kad bi nam dozvolili. Tko nam ne dozvoljava? Svi oko nas. Nas učitelja, mislim.
Odgovorni smo: ravnatelju u školi, roditeljima, stručnoj službi, savjetnicima i nadzornicima, ministarstvu, svekolikoj javnosti. Svekolika javnost pljucka po učiteljima gdje i kad stigne, sve se to povampirilo. Ministarsvo i savjetnici/nadzornici rade svoj posao, možda bi bili suosjećajniji s prosvjetarima da su sami proveli barem dvadeset godina u učionici. (Sistem: ne sudi onome u čijim cipelama nisi neko vrijeme hodao.). Stručne službe kako gdje, negdje se može lijepo s njima surađivati, negdje su strah i trepet ili niškoristi (ne ubijajte glasnika, samo prenosim riječi koje čujem).
Ah, ti ravnatelji / ice
A ravnatelji? Kuku i lele. Da se odmah ogradim: ima divnih ravnatelja! Ima ih. Ima ih koji su Ljudi s velikim LJ, koji su empatični, koji brinu o svojim učiteljima, koji idu na ruku svojim učiteljima, kojima su zadovoljni učitelji na prvom mjestu, koji nemaju ljubimaca i koji su spona koja veže kolektiv. Samo, takvi su rjeđi od trinaeste plaće u prosvjeti. Prije će vam se ukazati Gospa nego simpatičan i empatičan ravnatelj koji ne misli da je bogom dan.
O ravnateljima i vrstama ravnatelja pisala sam još u srpnju 2015. godine.
> Vrste osnovnoškolskih ravnatelja
Onda sam se još i mogla zafrkavati, a što se je do danas promijenilo? Jesu li ravnatelji evoluirali u monstrume ili su se pokvarili? Kamo su nestali oni dobri? Sve više se po društvenim mrežama povlače pritužbe na ravnatelje i njihove postupke i bahatluke. Sad mogu, prema saznanjima i iskustvima koje imam, napisati novu, proširenu klasifikaciju osnovnoškolskih ravnatelja.
Vrste osnovnoškolskih ravnatelja – dodatak prethodnoj klasifikaciji
Ljubimcoljubivi ravnatelji
To su oni koji u kolektivu imaju ljubimce među učiteljima. I dok se Milici i Pepici prigovori ‘Kolegice, djeca čekaju!’ kad se u 8.02 minute drže za kvake vrata svojih učionica i dogovaraju o tome što će zajedno s djecom raditi, ljubimica Cica još u to vrijeme pije kavicu u kabinetiću dok joj dječica divljaju po učionici. Da im učiteljica uđe u učionicu prije 8.15 doživjeli bi šok i emocionalan stres.
Cici veliki odmor traje 45 minuta. Njoj ravnatelj neće ništa reći. Neće ni roditelji jer su dječica sretna što se dulje igraju i bacaju stolice i klupe po učionici i ne pada im na pamet buniti se. Isti će taj ravnatelj doći prigovarati učiteljicama koje redovno vode djecu na užinu i budu s njima dok jedu, a Cica pusti dječicu da kao razularene ovce u stampedu dojure sami u blagovaonicu sjureći se s kata i trčeći hodnicima škole rušeći sve pred sobom. Cici se neće prigovoriti. Učiteljicama u blagovaonici hoće.
Ako Cica i Mica i njihova kompanija koja uživa ljubav ravnatelja samo ispusti vjetrić u nekom zgodnom tonalitetu, ravnatelj će to razglasiti kao nešto hvalevrijedno na Razrednom vijeću, na Učiteljskom vijeću, na Zboru zaposlenika, stavit će na web škole i na oglasne ploče. Drugi mogu i Nobelovu nagradu dobiti – ‘ko ih šiša. Cica i Mica u konspiraciji (da nitko u kolektivu pojma nema, čovječe ni CIA ne zna tako držati tajne) i s blagoslovom ravnatelja putuju i dobivaju dnevnice dok ostali sami sebi financiraju usavršavanja. Za Cicu i Micu ima svega, za ostatak kolektiva nema.
Rado bih da je sve ovo fikcija i izmišljotina. Na žalost – nije. A opet, ako se tko prepozna, žao mi je. Nije ciljano niti usmjereno pisanje.
Ja-sam-faca ravnatelji
Ja sam ravnatelj i ta pozicija mi već sama po sebi daje pravo da vam naređujem i vama dužnost da me bespogovorno slušate. Ja ne griješim. Ja sam Ravnatelj. Vi ste nule. Obični prosvjetari! Gledam vas svisoka i mislim si: bijednici. Ja ću na otvoreno radno mjesto primiti koga ja hoću. Pa što ako mi je susjeda? Pa što ako je iz mog sela i putovat će na posao. Kakav sukob interesa? Kakve veze ima što imamo potencijalnog radnika kojem ne trebaju putni troškovi jer stanuje 500 metara od škole? Ja znam najbolje. Jer mogu. Ja vam naređujem da koristite svi isti browser i office.
Ja vam naređujem da dnevno 386 puta provjeravate jesam li poslao koji mail. Morate biti dostupni 24/7 jer se ne zna u kojoj sekundi dana ću vas trebati. Pa što ako šaljem mail u 23.20? Ja radim 24 sata na dan. Ne, nisam Bandić. Ja sam Ravnatelj! Nisi došao u školu jer nemaš pošto? Ne želiš se bespotrebno smrzavati u školi? Ideš mi na živce, evo ti opomena pred otkaz. Ja obožavam sjednice. Da, svaka dva tjedna Učiteljsko vijeće. Jer vam imam (ili nemam) što pametno za reći. Ja zapravo uvijek imam nešto za reći. Kakvo slobodno vrijeme? Vama je radno vrijeme od 8 do 16!
Pripreme pišite u slobodno vrijeme. Biti učitelj je poziv. Nije to samo posao. I moje je radno vrijeme od 7 do 15. No dobro, moje je fleksibilno pa neke dane ne moram doći u školu. Što? Da se vama bijednicima opravdavam gdje sam kad me nema u školi? Drskost! Ja sam Ravnatelj i sama ta pozicija iziskuje vaše poštovanje. Evo, čupkam Boga za bradu.
I tako dalje. Krenem li nabrajati sve što sam u zadnje vrijeme čula i doživjela bit će, kako kažu u ‘komšiluku’ – belaja.
Njinjinjanji/evo ti nož ravnatelji
Eto i još jedne nove kategorije. To su oni koji ti u facu sipaju med i mlijeko u enormnim količinama, sve njinji njanji spike, sve cvrkuću dok govore, cvijeće pada, leptirići lepršaju pri razgovoru, a kad okreneš leđa na njima ti je krug za pikado, ali njinjinjanji ravnatelj ne baca strelice već noževe i sjekire. I na kraju njinjinjanji ispadneš krvav i oguljen.
Samodatesredim ravnatelji
Kategorija koja jedva čeka neku pritužbu roditelja pa da se obruši na učitelja. Umjesto da zaštiti svojeg učitelja, takav ravnatelj pobožno bilježi sve idiotizme koje nabrijani roditelj nabraja i skakuće od sreće što ima materijala pokazati svoje mišiće nad učiteljem koji je predmet roditeljske zloće i zlobe. Neće taj reći roditelju: gospođo draga idite se sredite, znam da moj učitelj radi dobro. A nenene. Tapšat će i tješiti roditelja i brusiti jezik za obračun s učiteljem, pisati zahtjeve za očitovanjem i sladostrasno očitovanja umetati u dosje. Fuj. Što drugo reći.
Ne mogu više
Ima još podkategorija ravnatelja koji su isplivali u sveopćem metežu i sumraku ljudskosti kojem svakodnevno nazočimo. Kad bi barem bilo više onih dobrih, onih pravednih, onih ljudskih. Koliko god mi učitelji voljeli svoj posao, teško je ići u školu kad znaš da te opet čeka neka ravnateljska smicalica ili zloba. Ispada da u našim školama jedino djeca vrijede. Pa da.
Aj’ živi mi bili, šampanjac popili i neka nam krene uzbrdo u novoj godini, dosta je više nizbrdice, polomile nam se kočnice.
