Najviše azilanata, njih 620, smješteno je u Zagrebu, a najmanje ih je u županijama koje slove kao multikulturalne, što ukazuje na slabosti državne politike.
Hrvatska je od 2015. odobrila međunarodnu zaštitu za 696 ljudi,
najviše porijeklom iz Sirije, Iraka i Afganistana. Prema podacima
MUP-a, azil je odobren za njih 620, dok je za 76 osoba odobrena
supsidijarna zaštita.
Usto, Vlada je ispunila preuzete obveze iz 2015. i 2017. o
primanju 250 izbjeglica iz Sirije preseljenih izravno iz Turske,
a donijela je i treću odluku kojom se obvezala prihvatiti do 150
državljana trećih zemalja, time pokazujući solidarnost s drugim
članicama EU.
Očekivano je najveći broj azilanata smješten u Zagrebu (620), ali
čudi da su Istra i Primorsko-goranska županija koje slove kao
multikulturalne i tolerantne zajedno primile svega 15 osoba.
Dalmatinci rezervirani
Ne govorimo ovdje o tražiteljima azila, nego o obiteljima i
pojedincima kojima je odobren azil, odnosno život u Hrvatskoj.
Država je dužna azilante integrirati u društvo kako bi,
zadržavajući svoju kulturu, prihvatili vrijednosti i norme
hrvatskog društva, a društvo prihvatilo njih. No Hrvatska nema
migracijsku politiku niti se dosad susretala s integracijom većeg
broja stranaca iz trećih zemalja pa se integracija odvija
temeljem Vladinih akcijskih planova za integraciju izbjeglica i
azilanata.
Ured za ljudska i prava nacionalnih manjina Vlade RH koordinira
rad svih ministarstva, nevladinih organizacija i drugih tijela
koja sudjeluju u integraciji.
Istraživanje ‘Izazovi integracije izbjeglica u hrvatsko društvo:
stavovi građana i pripremljenost lokalnih zajednica’ koje su
radili stručnjaci u izdanju Vlade RH i Vladina Ureda za manjine
pokazalo je da najnižu podršku pravima azilanata, najviša
očekivanja negativnih promjena i najmanju spremnost za pomoć
pokazuju građani u dalmatinskoj regiji, pa u istočnoj Hrvatskoj,
a pozitivnije stavove imaju Istarska i Primorsko-goranska
županija te središnja Hrvatska.
Spremnost na bliske kontakte s azilantima najmanja je u
dalmatinskoj regiji, potom u istočnoj Hrvatskoj, a najviša u
primorskoj i središnjoj.
Zato čudi što u Istarskoj županiji prebivalište ima samo 11
azilanata, u Primorsko-goranskoj tek 4, dok u Sisačko-moslavačkoj
županiji prebiva 87 azilanata, u Zadarskoj 43, u
Brodsko-posavskoj 42 osobe, Zagrebačkoj 34, Splitsko-dalmatinskoj
7, Varaždinskoj 6 i Dubrovačko-neretvanskoj 1.
Međimurska županija ima pak 0 azilanta. Politologu prof. dr.
Anđelku Milardoviću očekivano je što u Zagrebu
najviše azilanata ima prebivalište, ali neke druge stvari nisu.
Pomažu nevladine udruge
– Bilo bi logično, prema ispitivanju javnog mijenja, da se
azilante smješta gdje je najviši stupanj tolerancije spram
migranata, a to se ne čini. Zašto ih se ne smjesti u Istru ili
Rijeku gdje je najveći stupanj tolerancije, zašto ih se želi
smjestiti u sredine koje imaju netolerantan stav? Stavljajući ih
u sredine koje su rezervirane prema azilantima ili imaju
predrasude, netko u startu programira konflikt. Zašto u
konzervativnu Dalmaciju dovoditi ljude prema kojima ne postoji
tolerancija umjesto da se šalju gdje je najviši stupanj
tolerancije pa nema društvenih sukoba – kaže Milardović.
Država nema integracijsku politiku u kojoj, kaže, trebaju
sudjelovati stručnjaci koji se time profesionalno bave, a njih
nitko ništa ne pita. U prilagodbi azilanata pomažu nevladine
udruge ili hrvatske ispostave međunarodnih udruga, ali za
dugoročnu uspješnu integraciju nužna je veća uključenost struke.
Istraživanje stavova građana pokazalo je da bi 45,8 posto
ispitanika broj azilanata ostavilo istim, a manje od desetine bi
ga u budućnosti povećalo.