Dodjela nagrade kao i predstavljanje knjige prošlogodišnjeg pobjednika Mladena Blaževića održat će se 26. rujna na KaLibar bestivalu u Varaždinu, gdje živi i ovogodišnja sretna dobitnica.
Jedina hrvatska i svjetska nagrada za književnost na društvenim
mrežama Post Scriptum dodijeljena je četvrti put. Otišla je u
ruke pjesnikinji Lidiji Deduš, koja je već 2017.
bila finalistica za tu nagradu.
Dodjela nagrade kao i predstavljanje knjige prošlogodišnjeg
pobjednika Mladena Blaževića održat će se 26.
rujna na KaLibar bestivalu u Varaždinu, gdje
živi i ovogodišnja sretna dobitnica.
Iako činjenica da književnih nagrada i natječaja zadnjih godina
ima sve više, pokazuje da naše malo književno polje cvjeta, Post
Scriptum, osim što je prva i jedina nagrada svoje vrste, među
rijetkima je koje se dodjeljuju spisateljima i spisateljicama
starijim od 35 godina.
– Počela sam pisati kasno, sa 36 godina. Po struci sam
ekonomistica i ne dolazim iz književnih krugova. Za sada znam
samo za dva natječaja koja se raspisuju i za starije od 35 i
mislim da bi se po tom pitanju moglo nešto napraviti, da i oni
dođu do izražaja – kaže Lidija Deduš i dodaje kako u ovim
vremenima, pisci gotovo ovise o natječajima jer je do sredstava
za objavu knjige teško doći.
Odvajanje od roditelja
– Bilo bi možda lakše da Ministarstvo više ulaže, više vrednuje
taj rad. Mislim da kod nas nitko ne zarađuje za kruh od pisanja,
bar ne na način da izdaju neku zbirku i na tome zarade novac.
Koliko vidim, zadnjih godina na sceni sve dosta stagnira i tu je
ta problematika dodjelom potpora, pomanjkanjem novca ili možda
entuzijazma…to će se još pokazati – priča nam Deduš, koja je
nedavno objavila svoju prvu zbirku ‘Apatridi i ostale čudne
ličnosti’ nagrađenu prošle godine na natječaju kojeg raspisuje
beogradski Treći trg.
Ta je zbirka, objašnjava nam, usko povezana s njenim vlastitim
životnim putem. Ispričana iz perspektive osobe koja je preživjela
rat i izbjeglištvo, sastoji se od četiri cjeline – prva se odnosi
na ratno iskustvo, a druge se na pokušaj snalaženja u
izbjegličkom i životu nakon proživljene ratne traume.
– Rodila sam se 1977. u Banja Luci, a živjela sam u Sarajevu. U
Hrvatsku sam došla kada je počeo rat u Bosni, ‘92 u jesen, i tu
krenula u školu. U mom životu tada se dogodio potpuni preokret.
Moji roditelji su ostali u Sarajevu, a ja sam došla živjeti kod
babe i dede na selo i osim što se dogodila ta promjena, odvajanje
od roditelja, dogodila se i promjena sredine – do tada sam
živjela u gradu – a na selu naravno vrijede neka druga pravila i
život je posložen na drugačiji način i mislim da se zapravo
nikada nisam uspjela prilagoditi. Uvijek kažem da je rat
najvažniji događaj u mom životu. I mislim da je to što se
dogodilo izvuklo ono ružno na površinu i to ružno je ono o čemu
sam ja pisala – govori Deduš, čija se zbirka može shvatiti
depresivno ili pesimistično, ali neki su u njoj, kaže, pronašli i
elemente humora na koje je ona zapravo ciljala.
Ne želi biti Teta Saveta
– U drugoj cjelini sam u naslovima pjesama postavljala pitanja
kako i zašto nešto raditi, i ponekad naletim na komentar kako
ispadam kao neka Teta Saveta i kao dajem savjete što bi trebalo
raditi! To uopće nije bila poanta. Poanta je u tome da smo mi
vrlo naglo prošli kroz tu tranziciju, raspad bivše države u jedan
sasvim drugačiji sistem. Počeli smo živjeti životom na koji uopće
nismo navikli i odjedanput se tu dogodio internet koji nas je
obasipao brdom informacija u kojima se ne snalazimo i brdom
rasprava na temu tko je ustaša tko je četnik… Moja poanta je
bila – kako se snaći u tome svemu? – priča nam.
Ipak, tvrdi, internet nas je na neki način i sve povezao, no iako
smo virtualno umreženi, razvila su se prijateljstva i možemo
lakše saznati za druge pisce do kojih inače možda ne bi došli,
postoji drugi problem.
– Knjige još uvijek ne kolaju između država unutar regije i jako
je teško doći do knjiga koje se štampaju u Beogradu, a njima je
teško doći do naših. Buybook iz BiH surađuje s našim kućama, ali
sve je to još uvijek dosta opskurno i oskudno. Nadam se samo da
će se netko toga sjetiti, da krenemo u tom pravcu i malo se više
povežemo i na toj razini – zaključuje.
24.9.2018.
NOĆNE MISLI
nikada misli ne žele toliko ući u čovjeka kao noću.
otkuda stižu, gdje su bile? padaju na pamet iz svih
smjerova koji su noću, kao i noć, svugdje. misao
prva: svi smjerovi noću postaju svi smjerovi. desno
postaje lijevo, dolje postaje gore i čovjek misli:
ovako mora da je i u grobu. sa zatvorenim očima ili
s otvorenim očima, isto je. misao druga: svaka stvar,
izolirana i definirana samom sobom, pronalazi svoje
mjesto na mjestu koje je mjesto za tu stvar. noć je
u ormarima i ladicama. misli su u glavi. teške misli,
lake misli, misli s predumišljajem. misao treća: ako
se noću prođe kroz vrata, ući će se a) u istu tu noć,
b) u sasvim drugu noć? četvrta misao: noćne misli
jedu čovjeka koji gubi svoj oblik i on je do jutra neki
sasvim drugi čovjek. tada se, pozdrav, zbogom, misli
vraćaju natrag odakle su došle i nikad i nigdje više misli,
nikad nigdje više noći, nego noću.
RAZGLEDNICA IZ PRAŠNJAVE REPUBLIKE.
(tati)
kako liječnicima za pitanja glasova reći da sam dobro i da nisam
sama?
ovdje sa mnom je glas koji govori: učini to. uselio mi se u kuću
i tjera
me da jedem bombone. i ja jedem, i jedem, i jedem, i jedem, i
puknem.
u sumrak mi pjeva pastoralu uz lutnju mladića sa slike na posuđu
od
porculana koje čuvamo u kredencu za posebne prilike. tumači mi
kako
se timari električna jegulja. ponekad samo sjedimo, i tako dalje,
sve dok
nam ne ozebu bubrezi. u tišini kopnimo od propuha jer nam se
pluća nisu
dovoljno razvila. i šutimo kao što se šuti iz slona. kao što se
šuti o tome da
roditelji ponekad umru, i nikad ne saznaju da su i njihova djeca
postala ljudi.