Nekoliko profesora iz Varaždinske županije priupitali smo za mišljenje o cjelokupnoj situaciji štrajka prosvjetara.
Sindikat hrvatskih učitelja i Nezavisni sindikat
zaposlenih u srednjim školama Hrvatske nastavlja sa
štrajkom.
Nakon što je prije nekoliko dana najavljeno kako će u utorak
štrajkati sve županije, danas je na konferenciji za novinare
objavljeno kako se frontalni štrajk nastavlja svaki dan do
ispunjenja zahtjeva za povećanjem koeficijenata.
Nekoliko prosvjetnih radnika iz Varaždinske
županije priupitali smo za mišljenje o cjelokupnoj
situaciji postavivši im sljedeća pitanja.
– Koji su razlozi štrajka na razini Sindikata te kakav
je Vaš osobni stav prema zahtjevima Sindikata?
– Kako komentirate izostanak solidarnosti u jednom dijelu
javnosti?
Svoje odgovore napisali su nam Dubravka Novak,
učiteljica razredne nastave na varaždinskoj V. osnovnoj školi,
Željko Martan, učitelj povijesti u OŠ Klenovnik
i OŠ Šemovec te profesorica Glazbene škole Varaždin, Dada
Ruža.
Dubravka Novak, učiteljica
razredne nastave na varaždinskoj V. osnovnoj školi:
– Moji razlozi za štrajk su višestruki. Prvenstveno je to stalno
zaostajanje u plaćama uspoređujući se sa svim zaposlenima kod
istog poslodavca – države. Dakle, ako je moj koeficijent 6,11%
manji od meni sličnih u državnim i javnim službama, a pri tom
imamo isti stupanj obrazovanja i iste godine staža, smatram to
nepravednim i neprihvatljivim. Zato mi je neprihvatljivo 6,12%
povećanja plaća svima u tim službama jer se time razlika
povećava. Ne kažem da ti ljudi ne zaslužuju veće plaće, ali to ne
rješava naš osnovni problem – izjednačavanje – istaknula je ova
učiteljica koj ima 31 godinu staža, do sad se ‘nikad
nije približila prosječnoj plaći u RH’.
– Zanimljiv je izračun naših i saborskih dnevnica koje su ovih
dana, a izašle su u medije iz Vlade, o famoznih naši 315 kn i
njihovih 150 kn. Kad bih htjela biti sarkastična rekla bih da sam
počašćena da moj radni dan vrijedi više. Sve su to nonsensi
koji pojačavaju osjećaj nepravde u sustavu. Brigu za obrazovanje
od strane vladajućih, ali ne samo njih, smatram deklarativnom. S
jedne strane se svi kunu kako je obrazovanje stup društva (i
je!), ali s druge strane u njega se svrsishodno ne ulaže. Pri tom
ne mislim na nabavku stolnih računala, projektora i pametnih
ploča – njezin je odgovor na prvo postavljeno pitanje.
Izostanak solidarnosti u dijelu javnosti komentira ovako:
– Opće je mišljenje da se u naš posao svi razumiju i da ga znaju
raditi. To potvrđuju različiti komentatori na društvenim mrežama,
stavovi u mnogobrojnim anketama. Oni pak govore o površnom
poznavanju, pa čak i nepoznavanju našeg posla. Naprosto je došlo
vrijeme da učitelji javno progovore kakav je to posao, kakva je
njihova satnica, dnevnice, koliko su pokušavali upozoriti na
nedostatke u sustavu (reformu, programe i predmetne kurikulume,
stvarni standard učenika u školama), koliko su u svojim redovima
s nadležnim ministarstvom, Agencijom i drugim uključenima,
desetljećima pokušavali sustav i obrazovanje učiniti boljim.
Vrijeđalo je svih tih godina ignoriranje struke u cijelom tom
procesu i to za daleko manju plaću od svih ostalih. Brojnim se
promjenama srozavala naša struka: anonimnim prijavama, povećanjem
prava roditelja (koja ne sporim, ali neka su sporna), izjavama
političara da možemo tijekom ljeta ‘ići raditi sezonske poslove’
na more, stavom da za novac roditelja idemo na more i izlete, da
smo 3 mjeseca na godišnjem.
Sve su to razlozi zašto štrajka, ističe.
– Ignoriranje Vlade i njihovo potpuno nerazumijevanje
problema (namjerno ili ne), manipulacija činjenica, još samo
povećava moj otpor i razloge za štrajk. Svojim ću roditeljima
šire objasniti objasniti o čemu se radi. Ne zato jer tražim
njihovu podršku (za koju se nadam da imam) nego zato jer želim da
razumiju zašto prosvjedujem, koju poruku šaljem njihovoj djeci:
treba odgovorno raditi, ali ne spuštenih glava bez stava i
kritičkog mišljenja, da se treba založiti za sebe i slabije od
sebe, da se treba angažirati uvijek kad je to potrebno da društvo
u kojem živimo bude bolje.
Željko Martan, učitelj povijesti u OŠ Klenovnik
i OŠ Šemovec, na nepuno radno vrijeme:
– Mnogo je razloga za štrajk obrazovnih radnika. Naravno, svaki
čovjek teži poboljšanju svojeg materijalnog stanja. Mislim da
ljudi kojima roditelji svakodnevno povjeravaju sigurnost i
dobrobit svoje djece to itekako zaslužuju. Međutim, Vlada nam ne
želi povećati koeficijent iako je naš koeficijent na najnižoj
poziciji od svih visokoobrazovanih javnih službenika.
No, iako su obrazovni radnici ‘posljednja rupa na svirali’, Vlada
pred izbore želi povećati ‘vojsci’ državnih službenika plaće za
6,12 posto. To znači da bi svi uhljebi po općinama, gradovima,
županijama, agencijama, državnoj upravi, saboru, Vladi – dobili
povećanje plaće u iznosu većem nego učitelji.
U svemu tome učitelju su, smatra, preuzeli društveno odgovornu
ulogu.
– Štrajkaju zato što ne žele da sva ova ekipa koja već ima velike
plaće dobije 6,12 posto povišice na račun njihova rada i štrajka!
Iznad svega, ovaj štrajk svima je pokazao da u našem društvu, u
percepciji obrazovnih radnika nije problem u povećanju
koeficijenta za 6,11 posto. Nakon brojnih omalovažavajućih akcija
od strane pripadnika Vlade i dijela javnosti, sama bit našeg
štrajka preusmjerena je na borbu za dostojanstvo
obrazovnih radnika koji definitivno imaju jedan od težih
zadataka u ovoj državi – brinuti se za obrazovanje, a svojom
borbom i za odgoj djece kako bi u budućnosti naši učenici bili
sposobni graditi jedno bolje i pravednije društvo.
Veseli me da borbu za pozitivne društvene promjene predvode
upravo učitelji koji su godinama bili marginalizirani ili
prisiljeni šutjeti pred onima u poziciji moći. Doista, dobar smo
primjer učenicima. Naši su sindikati napokon pokazali borbenost
koju smo željno očekivali i u tom smislu stojimo uz sindikate do
ispunjenja naših minimalnih zahtjeva bez obzira na ponižavajuće
prijetnje koje nam svakodnevno dolaze iz tabora vladajućih. Nema
predaje! Idemo do kraja! – kazao je.
Izostanak solidarnosti u dijelu javnosti komentira ovako:
– U Hrvatskoj se živi od danas do sutra jer je nestao projekt
budućnosti, a kad to nestane, onda nestane i nada, a to je
najbolje u nama. Kad nestane najbolje u nama, dolazi prostor
depresije. Političke elite Hrvatske ne samo da nisu sposobne
odgovoriti na izazove vremena, već ih ne mogu ni artikulirati.
Na razini političke pameti postali smo jedno obično stupidno
društvo pa ne iznenađuje nedostatak solidarnosti u javnosti.
Iskreno, ponekad me i nasmiju stoljetne predrasude prema školskim
radnicima o kakvima pišu neki roditelji.
Razumijem i da mnogi imaju manju plaću od obrazovnih radnika te
smatraju da bismo trebali biti zadovoljni mrvicama ili poput
stotina tisuća drugih – iseliti iz Hrvatske. Ali prije toga,
učitelji su se odlučili boriti. To nije borba samo za prava
obrazovnih radnika. To je indirektna borba za dostojanstvo svih
hrvatskih radnika, pa i roditelja naših učenika.
Na kraju, postoji razlog zašto se ljudi bore. Rade to kada se
povrijedi njihov osjećaj za pravdu. Nekad protestiraju, nekad
eruptiraju kao vulkan, nekad pokrenu ulične nemire – a nekad se
sindikalno organiziraju. Nekad se, dakako ne bore – gunđaju o
nepravdi i nepoštenju pa ustvrde da nema alternative i usredotoče
se svaki na svoje osobne bjegove i izlaze. Koncept pravednosti sa
sobom nosi i mogućnosti i ograničenja. Sloboda odabira je na nama
– kazao je zaključno.
Dada Ruža, profesorica u Glazbenoj školi
Varaždin:
– Hrvatska je mala zemlja. Ni po broju stanovnika, niti po
veličini teritorija ili količini resursa, Hrvatska nema
kvantitetu. Zato mora imati kvalitetu. Ljudi intelektualnih
profesija nositelji su i širitelji kvalitete u tom malom narodu,
osobito oni koji svoja znanja predaju generacijama čije vrijeme
tek dolazi.
Smatra kako se u uređenoj državi ne bi dopustio štrajk
prosvjetnih radnika.
– Sramotno je da ti ljudi moraju pribjegavati drastičnim
sredstvima poput štrajka kako bi upozorili da je u sustavu plaća
i koeficijenata grubo poremećen sustav vrijednosti, da je on
neprimjeren dostojanstvu profesije i tekovinama europske kulture
i civilizacije, da se takav poremećaj urednoj državi ne bi smio
ni dogoditi, da izbjegavanje i odgađanje ispravljanja te
anomalije stvara sve veći jaz ne samo između poštenih i
ponižavajućih plaća, nego i između hrvatske stvarnosti i europske
kulture, te između učitelja i države za koju rade.
Izostanak solidarnosti u dijelu javnosti komentira na
sljedeći način.
– Kritike na štrajk proizlaze dijelom iz neznanja o tome da iza
svakog javno vidljivog rada na nastavnom satu stoje mnogi
javnosti nevidljivi sati, dani, mjeseci i godine rada koji se ne
odvija u razredu, koji ne zna za radno vrijeme, dan, noć, vikende
i praznike, a koji omogućuje učitelju da uopće stane za katedru.
Dio kritika je i manipulativnog karaktera i eksploatira
neinformiranost o spomenutim činnjenicama na vrlo prizeman način.
Navodi da je i riječ o dostojanstvu profesije.
– Ja osobno radim u školi od 1985. godine. Broj učenika kojima
sam predavala prešao je već u četvroznamenkaste cifre. Moji bivši
učenici danas se većinom bave umjetničkim stvaralaštvom ili radom
u prosvjeti. Dakle, postali su moji kolege s kojima zajedno
podučavam nadolazeće naraštaje, među kojima će sigurno biti još
novih učitelja. Znam da je dostojanstvo prosvjetne profesije
sposobno opstati i u skromnim materijalnim uvjetima ako postoji
opravdani razlog i potreba, elementarno poštovanje i ravnomjerna
raspodjela opterećenja – rekla je i nastavila.
– Ako to ne postoji, tada je dostojanstvo profesije narušeno i
treba ga vratiti. Stariji kolege svjesni su da dugogodišnja
potplaćenost ima svoj nastavak i u iznosima mirovina koji su
daleko od zasluženog. Mlađim kolegama potrebno je pružiti vjeru u
budućnost hrvatske prosvjete i njihovo mjesto u njoj. Prema tome,
ovdje se ne radi samo o pitanjima financijske egzistencije
prosvjetnih djelatnika i njihovih obiteji, nego i o pravednosti,
korektnosti i nacionalnim interesima – kazala je zaključno Dada
Ruža.