Bio je to ujedno prvi susret svećenika Varaždinske biskupije s novim varaždinskom biskupom Božom Radošem
Redoviti mjesečni susret svećenika Varaždinske biskupije održan
je u ponedjeljak 2. prosinaca, a sastojao se od zajedničke
adventsko-božićne duhovne obnove, slavlja sakramenta pomirenja i
svete mise u Varaždinskoj katedrali. Bio je to ujedno prvi susret
svećenika Varaždinske biskupije s novim varaždinskom biskupom
Božom Radošem.
Na početku susreta svećenici su izmolili molitvu Trećeg časa te
im se nakon kratkih obavijesti obratio mons. Radoš. Najprije je
zahvalio svećenicima na čestitkama i izrazima dobrodošlice koje
je od njih primio nakon biskupskog ređenja. Posebno im je
zahvalio na molitvama koje su prikazivali za njega i njegovu
službu izražavajući želju za zajedničkim upoznavanjem te da će to
najbolje činiti razmatrajući Riječ Božju i moleći zajedno.
Nakon
toga uslijedio je duhovni nagovor u kojem je biskup Radoš
svećenicima progovorio o značenju i važnosti vremena došašća koje
nikako ne bi smjelo biti “preskočeno vrijeme” jer je poruka
Božića skrivena u došašću. Kroz pojmove šutnje, riječi, svetog
straha, radosti i Duha Svetoga, biskup Radoš je promatrao
protagoniste Svetog pisma u vremenu došašća, a to su: Zaharija i
Elizabeta, Ivan Krstitelj, Sveti Josip i Blažena Djevica Marija.
Svi oni ne govore mnogo, ne govore o sebi, već govore o Bogu,
Riječi Božjoj koja se utjelovila u njihovom životu i vremenu. Oni
u svojoj nutrini prepoznaju događaj Božjeg utjelovljenja i ostaju
u šutnji i svetom strahu pred tim otajstvom, jer osjećaju da je
nešto veliko na djelu. Slušajući anđele koji im govore da se ne
boje, u njima progovara Duh Sveti po čijem nadahnuću izriču neke
od najljepših molitvi Crkve: Marijin i Zaharijin hvalospjev.
Vrijeme došašća vrijeme je posebne radosti, radosti iščekivanja
koja u nama polako raste i priprema srce za radost proslave
Isusovog rođenja.
Nakon
razmatranja, okupljeni svećenici imali su priliku za slavlje
sakramenta pomirenja te su nakon toga u zajedništvu s
varaždinskim biskupom Radošem proslavili svetu misu.
Evanđelje drugog dana došaća ove godine stavlja pred vjernike, na
početku njihove priprave za Božić, primjer vjere jednog rimskog
satnika. Tako je i biskup Radoš okupljenim svećenicima progovorio
o evanđeoskom liku satnika koji, unatoč slici, a ponekad i
predrasudama koje imamo spram ljudima u uniformi, pokazuje
istančanu dušu i osjetljivost za Boga i bližnjega. U satniku je
važno prepoznati nekoliko sastavnica njegove osobnosti i vjere.
Satnik ima jasnu ideju o Bogu, vjerojatno je na različite načine
i u različitim prilikama slušao Isusa i tako u njemu prepoznao
božju prisutnost. Nadalje, ima povjerenja u Isusa, dolazi pred
Njega i iznosi mu svoju muku: “sluga mi je teško bolestan”. I ne
moli za slugu kao gospodar, nego kao njegov bližnji, kao njegov
ukućanin. I treća osobina satnika je poniznost: “Gospodine, nisam
dostojan”. Satnik nije dostojan jer nije pripadnik Izabranoga
naroda, ali i dobro poznaje sebe, svoje slabosti i svoju
nutrinu i zato je ponizan. Satnikova vjera u moć Isusove riječi
koja može izlječiti zadivila je Isusa. I to je poruka ovog
evanđelja za došašće. Riječ Božja koja dolazi može izliječiti sve
što je bolesno u nama i našoj duši. U trenutku kada Bog dolazi
među nas u svakoj euharistiji govorimo satnikove riječi:
“Gospodine nisam dostojan da uniđeš pod krov moj”. Svi smo
pozvani rasti u vjeri kakva je bila i ovoga satnika, vjera koja
uključuje znanje o Bogu, povjerenje, molitvu i poniznost,
zaključio je biskup Radoš svoju homiliju.
