I dok svi uživaju u veličanstvenom pogledu s koje koje strane se okrenuli, Stanko Nemec (58) upija zvukove i mirise. Uspio je. Pet godina pripremao se za osvajanje najvišeg vrha u Sloveniji i postao jedan od rijetkih slijepih planinara kojima je to uspjelo.
Rijedak zrak, kamenje ishabano pod gležnjačama tisuća i tisuća
planinara, zvuk klinova što se zabijaju u procjepe, titranje
sajli, stenjanje i pokoji umorni uzdah… Koraci su sve teži,
čuju se tu i tamo tihe psovke, više kao izraz nemoći nego
ljutnje, a onda se pojavi on. Vrh Triglava, planine nazvane po
slavenskom troglavom božanstvu. I dok svi uživaju u
veličanstvenom pogledu s koje koje strane se okrenuli,
Stanko Nemec (58) upija zvukove i mirise. Uspio
je. Pet godina pripremao se za osvajanje najvišeg vrha u
Sloveniji i postao jedan od rijetkih slijepih planinara kojima je
to uspjelo.
U planinarstvu 40 godina
Stanko je planinar, umirovljenik i poduzetnik iz najsjevernijeg
hrvatskog grada Murskog Središća. Mjesto s oko 6300 stanovnika
nazivaju gradom rudara jer su nekad tisuće mještana radile pod
zemljom vadeći ugljen za vlasnike Međimurskih ugljenokopa, kako
se nazivalo nekoć golemo poduzeće, a danas bi se komotno na
ulaznoj tabli moglo dopisati da je i grad planinara zahvaljujući
planinarskom društvu Bundek.
Ima ih, brat bratu, čak 500! Hrvatski planinaski savez izabrao ih
je nedavno za najbolje planinarsko društvo u 2019. godini, među
355 kandidata! Stanko je je tih 2864 metara na Triglavu službeno
najviši vrh na koji se popeo. Bio je prije sedam godina u
Austriji i osvojio vrh visok 2800 metara. Tada nisu imali GPS, pa
da točno izmjere visinu i duljinu rute. Stanko je vid na desno
oko izgubio 2009. nakon ozljede, i to zbog pogrešne procjene
liječnika.
–
Dobro da nisam psihički pao. Pomoglo mi je i planinarenje,
druženje s ljudima. Vidiš da druge nema, treba uzimati dobre
strane života. Sam sebi sam rekao da neću stati jer život ide
dalje i treba uzeti što ti život pruža. Meni pruža to
zadovoljstvo da imam dobru ekipu s kojom mogu ići gdje god
poželim – govori. Svaki dan on i supruga Suzana pješice naprave
krug oko grada, pet do šest kilometara, voze se na biciklu s
dvostrukim sjedalima. Ona kormilari, a on pedalira. I prije nego
što je izgubio vid bavio se planinarenjem. Planinari, zapravo,
već četrdesetak godina. Počeo je sa župnikom Blažom Tota iz
Svetog Martina na Muri, koji je kao iskusni planinar vodio
ministrante i župljane na izlete na Pohorje i Ivanščicu. Stanko
je prihvatio taj način života i već 20 godina je u Planinarskom
društvu Bundek. Od samog osnivanja je i klupski blagajnik.
– Kod nas se ljudi sami učlanjuju, uzmu knjigu i zapišu se. Sve
funkcionira jer smo stvari postavili kako mora biti. Govorili su
nam “idite vi na ravnom polju kalampera sadit, a ne se u planine
rivati”, a danas smo jedno od jačih planinarskih društava u
Hrvatskoj. Ekipa smo, imamo djecu, srednjoškolce, starije i
ekstreme. Ture su prilagođene svima – veli.
Izleti na planine, dakako, najljepši su dio članstva u Bundeku. –
Kad dođeš gore gdje nema dostupa svemu i svačemu, tada istinski
uživaš. U planine idu uglavnom ljudi koji žele mir, tišinu. Meni,
istina, nedostaje vizualni doživljaj, ali koristim maksimalno one
druge. Kad smo se penjali na Triglav, nosio sam plavu kacigu.
Ugledao me jedan Korejanac i kad je vidio da sam slijep, od
veselja me htio podići. Vikao je “bravo, bravo!”. Potapšao me po
kacigi i rekao “Unprofor”. Na planinama se sreću ljudi iz svih
krajeva svijeta i svi se doživljavaju. I uvažavaju.
Pozitivan stav
Na planinama ljudi pomažu jedni drugima jer znaju da, ako ne
pomogneš drugome, ili drugi tebi, osuđeni ste na propast –
napominje. Ima poseban odnos s vodičem za slijepe Zlatkom
Mihocekom. – Znamo se već po pokretu. Meni Zlatko da svoju ruku i
ja sve znam, koja je težina uspona, kamo idemo. Kad je šaka u
šaci, nema straha. Tako mi signalizira put, a imam i svoj štap,
pa pipam. Uz njegovo navođenje “kamen desno”, “pazi provalija
lijevo”, odlično funkcioniramo – veli. Sonja
Vršić, predsjednica PD Bundek, hvali Stanka kao vrlo
pozitivnu osobu.
– Jako je optimističan i često on nama daje volju i pozitivu u
kriznim situacijama. Ne vidi, ali osjeća. Navodimo ga verbalno,
svladali smo više-manje tehniku, pa mu govorimo “Stanko, više
noge”, ako je ispred njega kamen. Trudim se donekle mu približiti
prirodne ljepote, pa kažem “Stanko, da znaš kak’ je nebo plavo,
da znaš kak’ je trava zelena i kak’ su bregeci oko nas lijepi” –
priključuje nam se Sonja, koja je ovih dana u klub dovela desetak
novih članova. Stalno rastemo.
U Zagrebu nas ponekad čudno gledaju i čude se kako toliko članova
u tako malom gradu – smije se S. Vršić. Iduća Stankova avantura?
– Olimp! Visok 2900 metara. Možda već iduće godine. Slogan naše
skupine planinara s invaliditetom je “Nemoguće je mišljenje, ali
ne i činjenica”. Sve što si čovjek u glavi kaže da je moguće,
moguće je i fizički. Nekome teže, nekome lakše. Neki ljudi misle
da slijepa osoba treba sjesti u zapećak, šutjeti i trpjeti.
Tvrdim da nije tako – kaže Stanko. U Murskom Središću bi bez
problema mogli pokraj spomenika s dva ukrštena rudarska čekića
staviti i spomenik s dva ukrštena planinarska cepina.