Sveta tri kralja su u kršćanskoj tradiciji kraljevi ili mudraci, koji su se prema Evanđelju došli pokloniti Isusu Kristu nakon rođenja u Betlehemu, a tradicija ih naziva Gašpar, Melkior i Baltazar
Jesu li bili doista kraljevi ili mudraci, nitko ni danas ne može
sa sigurnošću odgovoriti. No trojica daronosaca tek rođenom
Kristu snažno obilježavaju simboliku božićnog razdoblja, posebice
stoga što se očito kao predstavnici svjetovne elite onoga vremena
dolaze pokloniti Bogu i darivaju ga trima darovima: zlatom,
tamjanom i smirnom. Zašto baš time?
Crkvena je predaja, u različitim tumačenjima, držala da ta tri
dara, zapravo, predstavljaju tri vida Kristova otajstva: zlato
upućuje na Isusovo kraljevanje, tamjan na Božje sinovstvo, a
smirna na otajstvo njegove muke. Zlatu se u davna vremena, osim
tržišne vrijednosti, pridavala i moć ozdravljenja, pa se tako
pronalazi i simbolika i u Kristovu poslanju jer je Krist došao
liječiti bolesne, izgoniti zle duhove i uskrisivati od mrtvih.
Tamjan je pak, uz zlato i smirnu, dragocjena roba koja je
karavanama dolazila s juga. Tako su, primjerice, tamjan i smirna
dolazili iz Jemena, a zlato iz Etiopije i Berenice, nazvane
“Pankrizia” jer je “sva od zlata”. I prorok Izaija govori o
“povorci deva koja stiže iz Sabe, noseći zlato i tamjan”.
Herodov zločin
Za tri kralja govori se da bi mogli biti Perzijanci, tj. tako se
može objasniti to što su zlato i tamjan bili u perzijskim rukama,
no nije bila i smirna, koja se uglavnom upotrebljavala u
egipatskim i srednjoistočnim pogrebnim obredima, a za Perzijance
nije imala značenje jer su oni svoje mrtve izlagali u “kulama
tišine”. Pri tome, neki tvrde, da su mudraci došli s Istoka,
donijeli bi i svilu, koja je u ondašnje vrijeme također bila
cijenjena roba. Povijesni izvori tako otkrivaju da vrlo malo
znaju o tri kralja, mudraca ili maga, premda Novi zavjet daje
važno značenje njihovu neobičnom dolasku prateći zvijezdu na
nebu, kako bi se poklonili novome kralju svijeta.
O trojici maga ili mudraca govori samo Matejevo evanđelje, a
Enciklopedijski biblijski priručnik navodi da su došli s Istoka
(Perzija, Babilonija ili Arabija) pokloniti se djetetu kralju
tvrdeći da su oni, zapravo, bili astrolozi, a da su titulu
“mudrih” stekli zbog proučavanja zvijezda i njihova značenja
(čime se Židovi nisu osobito bavili) te da nisu dvojili o tome
što znači nova zvijezda: rođenje obećanog židovskog kralja.
Njihovo otkriće, kao što je poznato iz Matejeva evanđelja, nije s
oduševljenjem prihvatio kralj Herod (37.-4 pr. Kr), koji je bio
smrtno zavidan na sve svoje suparnike i sve ih je dao
likvidirati, čak i vlastitu djecu. Tako je lukavi Herod pokušao
iskoristiti i trojicu mudraca kako bi ga doveli do betlehemske
špilje da likvidira bebu Isusa, no mudraci su se nakon svoga
poklonstva razišli svaki na svoju stranu pa je Herod organizirao
masovno ubojstvo djece nadajući se da će se tako obračunati s
“konkurentskim” kraljem Kristom.
Ratzingerovo tumačenje
O tome tko su, zapravo, bili ti “mudraci”, Joseph Ratzinger u
svome “Djetinjstvu Isusovu” daje četiri mogućnosti, s time da
pojam “magi” (=mudraci), kako kaže, u izvorima koji se na to
odnose ima priličnu širinu značenja od posve pozitivna do posve
negativna.
“Prvo od četiri glavna značenja ovom riječju shvaća pripadnike
perzijske svećeničke kaste. U helenističkoj ih se kulturi držalo
‘glasnicima istinske religije’, no istodobno se u njihovim
religioznim predodžbama zamjećivao snažan utjecaj filozofske
misli, tako da su se grčki filozofi često prikazivali kao njihovi
učenici. Jamačno, u ovom mišljenju ima zrno istine koje se ne
može točno definirati i Aristotel je govorio o filozofskom radu
maga”, piše Ratzinger, tvrdeći da je ovo najpreciznija odrednica
tko su bili “magi” jer ih drugi konteksti navode kao posjednike i
vršitelje nadnaravnog znanja, čarobnjake, varalice i zavodnike,
što ova trojica, koji su se došli pokloniti Kristu, nikako nisu
mogli biti.
Ratzinger veli da “magi” nisu bili samo zvjezdoznanci, nego da su
morali biti mudraci, “ljudi nutarnjeg nemira, ljudi nade, koji su
tražili istinsku zvijezdu spasenja” te da oni predstavljaju “onu
nutarnju dinamiku nadilaženja sama sebe koja je svojstvena
religijama – dinamiku koja je traganje za istinom, traganje za
pravim Bogom te stoga istodobno i filozofija u izvornom smislu
riječi”.
“Smijemo se pravom reći da oni predstavljaju put religija prema
Kristu, kao i samonadilaženje znanosti s obzirom na Isusa Krista.
Oni su na neki način na tragu Abrahama koji na Božji poziv kreće
na put. U drugome smislu na tragu Sokrata i njegova
samoispitivanja, iznad službene religije, o većoj istini. U ovome
smislu ovi su likovi prethodnici, preteče, tražitelji istine,
koji se tiču svih vremena”, objašnjava Ratzinger dodajući kako je
njihovo podrijetlo predaja dodatno razvila i tumačila ih kao
kraljeve triju tada poznatih kontinenata: Afrike, Azije i Europe,
pa tome pripada i crni kralj, jer u Isusovu kraljevstvu nema
razlike između rasa i podrijetla, u njemu je čovječanstvo i po
njemu sjedinjeno, ne gubeći bogatstvo različitosti. Matej u svome
evanđelju piše kako mudraci “uđu u kuću, ugledaju dijete s
Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se”.
Ratzinger kaže kako mudraci pred kraljevskim djetetom čine
“proskyinesis”, tj. padaju ničice pred njim, što je počast koja
se iskazuje Bogu-Kralju, a to potvrđuju i darovi koji nisu bili
praktični darovi za majku i tek rođeno dijete, nego upravo isto
ono što izriče i “proskyinesis”, a to je priznavanje kraljevskog
dostojanstva onome komu se prinose.
Kasnije su se trojica “kraljeva” tumačila i kao životna dob u
čovjeka (mladost, zrela dob i starost), ali kako kaže Ratzinger,
ostaje odlučujuća misao: mudraci s Istoka početak su i
predstavljaju upućivanje čovječanstva prema Kristu.
“Oni započinju povorku koja prolazi tijekom čitave povijesti. Ne
predstavljaju samo ljude koji su našli put do Krista. Oni
predstavljaju nutarnje iščekivanje ljudskog duha, kretanje
religija i ljudskog uma prema Kristu”, veli Ratzinger u teološkom
tumačenju njihovih pojava, dok im narodna predaja nadijeva imena
Gašpar, Baltazar i Melkior.
“Gašpar je izvorno perzijsko ime, a znači ‘rizničar’. Hrvatski
oblici imena su Gašo, Gašpo, Gaća, Gašparina. Nijemci ga zovu
Kasper, Francuzi i Jaspard, a Englezi Jasper. On je jedan od
trojice svetih kraljeva ili mudraca koji su se poklonili malome
Isusu. Evanđelje po Mateju ne spominje njihova imena, nego ih
spominje kao ‘mudrace s Istoka’. Predaja ih naziva svecima iako
to nisu u strogome smislu riječi. Tijekom povijesti nastale su
mnoge legende o njima. Jedna od njih kaže da ih je pokrstio sv.
Toma, apostol. Poslije smrti sve trojice njihove relikvije donose
pobožni vjernici u Carigrad. Iz Carigrada Talijani u
Milano.
Nadbiskup njemačkoga Mainza i kancelar Rimskoga Carstva prenio je
relikvije iz Milana u Köln. One se čuvaju u dragocjenoj škrinji,
a nad njima je podignuta prvostolnica. Ona je najljepša katedrala
na njemačkom tlu i najveći ures samoga grada. Veliku pobožnost
prema njima gaje tamošnji vjernici. O njoj s velikim
oduševljenjem govori i sv. Petar Faber, prvi svećenik Družbe
Isusove. I on je molio njihov zagovor. Oni su prvi predstavnici
poganskoga svijeta koji su se došli pokloniti Isusu Kristu.
Kraljevi su tako naznačili da je Krist spasitelj svih ljudi, a ne
samo Židova”, piše vlč. Mirko Ikić u Katoličkom tjedniku dodajući
kako u već u katakombama slikali prizore s njihova putovanja u
Betlehem te da su ih u početku prikazivali kao četvoricu, a
poslije trojicu sa svojim darovima.
“Melkior (hebrejski: ‘kralj svjetla’) ime je drugog od trojice
kraljeva, Baltazar je ime trećega svetog kralja. Prvi dio ove
riječi, koja na hebrejskom glasi Belšazar, označava glavno
babilonsko božanstvo Bel. Drugi dio riječi od glagola štititi.
Treći dio označava kralja. Tako bi ime Baltazar u prijevodu
glasilo ‘Bel štitio kralja’. Hrvatske inačice su Balto, Bolto,
Boltek i Boltina. Likovni umjetnici prikazuju ih zajedno, i to
obično uz jaslice. Njima u čast podignute su crkve i posvećeni im
mnogi oltari”, tumači vlč. Ikić.
U pozlaćenom sarkofagu
U današnje vrijeme blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljanje
obilježava blagoslov kuća, koji u crkvenoj praksi počinje,
zapravo, netom nakon Božića. No prilikom blagoslova svećenici su
nekad ispisivali, a danas lijepe naljepnice upravo s inicijalima
trojice kraljeva G + M + B (Gašpar, Melkior i Baltazar). Doduše,
izvorno su se ovi inicijali zapisivali na latinskom pa je umjesto
početnog “G” stajalo “C” (Casparus) te su inicijali, osim imena
kraljeva, označavali i akronim za “Christus manisionem benedicat”
(Krist prebivalište blagoslivlja), a uz inicijale dodavale bi se
i brojke koje označavaju tekuću godinu. Uz blagdan Bogojavljenja
vezan je i običaj blagoslivljanja vode kojom se blagoslivlja
obitelj i dom, a na selu i polja, štala i stoka.
Relikvije tri kralja, navodno, nalaze se u oltaru katedrale u
Kölnu u Njemačkoj, koji im je i posvećen te je ujedno i najveći
relikvijar u zapadnom dijelu Europe s pozlaćenim sarkofagom iz
13. stoljeća, u kojemu se nalaze kosti i dvije tisuće godina
stara odjeća, za koju se vjeruje da je pripadala ovoj trojici.
Tradicija veli da je njihove relikvije pronašla sv. Jelena
Križarica, odnijela ih u Carigrad, da bi nakon toga bile u Milanu
i završile u Kölnu.