Varaždinski rukomet izgubio je još jednu rukometnu legendu, igrača zlatne generacije 'Sloboda', vođu na terenu i izvan njega.
Svoj cijeli rukometni opus Duje Babić odradio je
Rukometnom klubu ‘Sloboda’. S rukometnom loptom počeo se družiti
1952. godine i sve preko juniorskog i seniorskog staža pa kao i
veteran igrao je u samo jednom dresu – onome varaždinske
‘Slobode’.
Bio je dugogodišnji kapetan ekipe koji je u svojoj bogatoj
rukometnoj karijeri odigrao više od 700 utakmica za voljeni klub.
Igrao je najvećem usponu varaždinskog kluba koji je iz
regionalne, međužupanijske, preko druge lige došao od Prve
savezne lige bivše države.
Odigrao je dvije prvoligaške sezone, predvodio suigrače na
gostovanjima, a i na domaćem terenu gdje su se u pravilu u
nedjeljnim matinejama na stadionu ‘Slobode’ vodile teške
borbe pred uvijek punim i bučnim gledalištem protiv snažnih
suparnika. Bile su to utakmice ‘na nož’, nerijetko s neizvjesnom
i uzbudljivom završnicom. Bio je specijalist za igru u obrani,
britak, nepokolebljiv, uporan, a sa svojim visokim blokom
posljednja prepreke suparničkim napadačima.
U napadu bio je ‘mozak ekipe’, najčešće kreator akcija za
suigrače koji su u konačnici realizirali njegove ideje. Usprkos
činjenice da je bio profesor TZK-a nikad se nije odlučio
prihvatiti trenerske palice. Ponuda je bilo na pretek, ali Duje
se jednostavno nije vidio u toj ulozi, jednostavno zazirao je od
te odgovornosti iako je bio pun iskustva, znanja i nadasve onog
pedagoškog živca.
Bio je član najbolje generacije varaždinske ‘Slobode’ koja
je sudjelovala u tri sezone 1959., 1960. i 1962. na završnici
Kupa bivše države gdje se plasiralo 16 najboljih ekipa u zemlji.
Slobodaši su pod vodstvom Duje Babića bili i prvaci Hrvatske
1960. godine na turniru održanom u Varaždinu, što je tek bila
najava novog uzleta sjajne generacije koja je 1962. godine
postala prvacima Druge savezne lige – zapad i time izborila
plasman u prvoligaško društvo. Varaždinci su igrali dvije sezone
u elitnom rukometnom razredu bivše države.
Prvu sezona ekipa Duje Babića zauzela je deveto mjesto, da bi u
sljedećoj sezoni kao jedanaesti ispali iz lige. Bio je to ujedno
i kraj jedne sjajne generacije varaždinskih rukometaša koji su
zlatnim slovima upisali jedan dio povijesti varaždinskog muškog
rukometa.
Kao veteran nakon uspješne seniorske karijere igrao je sa svojim
vršnjacima iz prvoligaških dana pomalo rekreativno u gradskoj i
općinskoj ligi, nastupa na veteranskim turnirima u Umagu,
jednostavno uživao je uz rukometnu loptu i druženjima poslije
utakmica. Okušao se i u sudačkim vodama, ali nakratko, jer niti
to ga nije previše zanimalo ponajviše zbog činjenice da se kod
svakog zvižduka morao zamjeriti nekom od igrača.
Pod njegovim vodstvom školske ekipe Rudarske škole, gdje je bio
profesor TZK-a, gotovo u pravilu bile su među najboljim na
natjecanjima na novom grada i regije, a nerijetko su ostvareni
plasmani na završnice državnog prvenstva. Rukomet mu je bio
opsesija, volio ga je na svoj osebujni način, ali nikada nije
uspio svoju rukometnu žicu iskazati do kraja.
Varaždinski rukomet izgubio je još jednu rukometnu legendu,
igrača zlatne generacije ‘Sloboda’, vođu na terenu i izvan njega.