Pitanje je koliko dugo politika može držati ovakav raskorak između teorije i prakse, odnosno zaobilaziti zakone zbog dvostrukih mjerila.
Visoki upravni sud potvrdio je prošlog tjedna odluku
Upravnog suda iz prosinca 2019. godine prema kojoj i istospolni
parovi imaju jednako pravo biti udomitelji za djecu kao i ostali
udomitelji. Naime, u prosincu je poništeno rješenje
Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
prema kojem je registriranim partnerima Ivi Šegoti i Mladenu
Kožiću onemogućen pristup procjeni za udomitelje.
Takva odbijenica bila je isključivo politički motivirana, odnosno
išlo se svjetonazorski podilaziti konzervativnoj struji, a došla
je nakon što je ovaj par već dobio zeleno svjetlo od stručnjaka
koji, za razliku od političara, jako dobro znaju koliko djece
odrasta u domovima i što to za njihov razvoj znači. Ova odluka
Visokog upravnog suda uslijedila je nakon što se Ministarstvo
početkom ove godine žalilo na presudu Upravnog suda o naknadi
troškova tog postupka. Visoki je sud potvrdio da većinu troškova
snosi Ministarstvo. Primjer je to kako jedno državno tijelo troši
proračunski novac na unaprijed izgubljene sudske postupke i
besmislenu kupovinu vremena.
Jer, Upravni sud odluku je donio na temelju hrvatskih propisa i
Europske konvencije o ljudskim pravima i odluka je bila
obvezujuća. I Ustavni sud početkom veljače presudio je da su
sudovi i nadležna tijela dužni svima pod jednakim uvjetima
omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja.
– Veseli nas još jedna odluka suda koja potvrđuju da su naši
argumenti od samog početka, a naša priča je počela jos 2017.,
zakonski ispravni. Ali nas više zanima humana dimenzija cijele
priče, tužno je da sustav nije vec 2017. prepoznao istospolne
parove kao moguće udomitelje i time povećao broj onih koji mogu
pružti dom, sigurnost i ljubav djeci bec adekvatne roditeljske
skrbi. Sve ove godine politika je kuneći se u najbolji interes
djeteta radila upravo na štetu te djece, jer i dalje vidimo da je
interes za udomljavanje napuštene djece tragično nizak u zemlji
koja je većinski katolička i koja si voli tepati da je empatična
prema najslabijima – prokomentirao nam je jučer Ivo Šegota u
svoje i Mladenovo ime.
Raskorak između teorije i prakse
A prije dvije godine nam je ispričao kako je sve išlo od samog
početka.
– Imali smo ideju da udomimo dvoje ili troje djece. Prošloga
ljeta predali smo zahtjev u nadležni centar za socijalnu skrb.
Prošli smo sva psihosocijalna testiranja i procjene kao i svi
ostali parovi, ni u jednom trenutku nitko nije problematizirao
naš status životnih partnera ni seksualnu orijentaciju. Štoviše,
mislim da su bili sretni što se javlja visokoobrazovani par iz
urbane sredine i u mlađoj životnoj dobi. Zato smo se i nadali da
neće biti nikakvih problema. Međutim, u studenome smo dobili
rješenje centra da se naša molba odbija zato što smo dva muškarca
u životnom partnerstvu – kazao je.
Na ovu su se odluku žalili Ministarstvu, ali nikakav odgovor nisu
dobili, nakon čega su podigli tužbu na Upravnom sudu zbog
diskriminacije i šutnje administracije. Njihova odvjetnica Sanja
Bezbradica naglasila je tada da isključivi i jedini fokus svakog
postupka udomiteljstva treba biti interes i dobrobit djeteta. A o
dobrobiti djece kad je riječ o odrastanju u socijalnoj ustanovi
masa stručnjaka već se više puta izjasnila. Uz svu stručnost i
skrb koju u domu dobiju, obiteljsko okruženje ništa ne može
zamijeniti, jasno ako nema nikakvog oblika nasilja u obitelji, a
pritom seksualna orijentacija udomitelja ne igra nikakvu ulogu.
Posebno u situaciji kada udomiteljstvo u Hrvatskoj ne stoji
najbolje, udomitelja je nedovoljno, posebno mlađih i
obrazovanijih u gradovima, koji su u stanju udomiti teže
udomljivu djecu poput one sa zdravstvenim problemima ili
odraslije djece. Valja podsjetiti i da udomljavanje nije isto što
i posvojenje, već udomitelji privremeno udomljuju djecu i skrbe
za njih uz nadzor stručnjaka iz centara socijalne skrbi. U lipnju
je u Nazorovoj, primjerice, 20-ak djece trebalo udomiteljsku
obitelj, a broj takve djece raste zadnjih godinu i pol, odnosno
nakon stravičnog događaja na Pagu.
– Najveći broj relevantnih svjetskih istraživanja pokazuje da ne
postoji bitna razlika u kvaliteti skrbi za dijete odrasta li ono
u heteroseksualnoj ili istospolnoj zajednici. Odgojni stilovi,
pripremljenost osoba koje odgajaju dijete, njihove vrijednosti i
mogućnosti da djetetu pružaju sigurnost, kvalitetnu izobrazbu i
njegu daleko su važnije od činjenice je li netko u heterospolnoj
ili istospolnoj zajednici. Upravo stavovi usmjereni protiv
istospolnih zajednica mogu negativno utjecati na percepciju djece
koja odrastaju u njima, a s time se treba boriti činjenicama i
zagovaranjem prava rodnih i seksualnih manjima na ravnopravnost i
uživanje svih dosegnutih ljudskih i građanskih prava – kazao nam
je nedavno prof. Nino Žganec s Katedre socijalnog rada
zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Sustav je nakon ovih odluka morao ponovno uzeti u obzir Šegotu i
Kožića kao moguće udomitelje i njihova je procjena pri kraju. No
pitanje je koliko dugo politika može držati ovakav raskorak
između teorije i prakse, odnosno zaobilaziti zakone zbog
dvostrukih mjerila.
‘Ide se na iscrpljivanje’
– Politika uvijek može dezavuirati ili zloupotrebljavati zakonske
propise propuštanjem, nepopuštanjem i ignoriranjem ići
jednostavno na iscrpljivanje i to čini ne samo u ovom slučaju već
i na puno raznih drugih područja. Neće se jasno reći: ‘Ne, mi to
nećemo napraviti i nećemo poštivati zakon’ jer bi to bilo zrelo
za Europski sud za ljudska prava, već se ide na iscrpljivanje dok
se ne odustane i ne zaboravi. Uvijek ima nekih prioritetnijih
tema. Međutim, mislim da će upravno tijelo u ovom slučaju sada
ipak dati ovom paru za pravo jer je priča otišla predaleko, ali
postoji još puno drugih situacija i područja u kojima ljudi budu
iscrpljeni i sve se zaboravi. Možemo se nadati da će nova Vlada
početi rješavati takve stvari – kaže nam odvjetnica Ljubica
Matijević, nekadašnja pravobraniteljica za djecu.