Iako je epidemija koronavirusa zaprijetila njihovom poslovanju, i taj su problem svladali...
I ove godine Ministarstvo poljoprivrede i Večernji list
provode projekt Zlata vrijedan. Cilj
je izbor najboljeg obiteljsko-poljoprivrednog
gospodarstva u Hrvatskoj, a svaku županiju predstavlja jedan
OPG. Varaždinsku županiju ove godine predstavlja OPG
Mario Košić iz Krkanca, a ovo je priča o njima.
——————————————————————————————
Da nije celer, možda bi ih spojila mrkva. Ili peršin. Možda
krumpir? Cikla? Salata? Tko će znati od tog silnog povrća –
kojega godišnje u plastenicima i na otvorenom uzgoje gotovo pola
milijuna tona – koje bi bilo ono sudbonosno da to nije bio celer.
Ona je došla čistiti celer
– Odrasla sam u centru Varaždina, radila na kiosku blizu škole i
sprijateljila se s Marijevom sestrom. I jednog sam joj dana došla
pomoći čistiti celer… – prepričava Maja Košić
kako se zbog ljubavi preselila iz gradskog središta u Krkanec,
selo s dvjestotinjak stanovnika.
– Barem je naučila kak’ ga treba očistiti – dobacuje njezin
suprug Mario.
– Kad smo izlazili, on je uvijek mirisao na celer, osetil se k’o
juhica – smije se Maja.
Povrtlarstvo je u obitelji 33-godišnjega Marija tradicija duga
najmanje pedeset ljeta. Uostalom, cijela je općina Vidovec – u
kojoj se Krakanec nalazi – poznata po proizvodnji povrća. Nekoć
nije bilo kuće u kojoj se nije nešto sadilo. Povrće su uzgajali
Marijevi baka i djed, majka i otac, a sad on i Maja.
– Isprva je sve bil ručni rad, s konjima. S njima je deda i
peljal robu u Zlatar. Onda su posao preuzeli roditelji i počela
je modernizacija. Kupili su ‘tamić’ i jedan traktor. Sad
mehanizacijom moderniziramo mi, prošli smo na fondovima, kupili
traktor, da poštedimo ruke i povećamo proizvodnju – kaže Mario.
Na obiteljskome poljoprivrednom gospodarstvu koje je preuzeo od
svog oca i danas punom parom rade Marijevi roditelji,
Ljubica i Milan Košić. Obitelj
uzgaja krumpir, mrkvu, peršin, ciklu, zelje, poriluk, tikve,
korabe, salatu, papriku, rajčicu i mahune. Prodaju na kućnome
pragu, na tržnici u Varaždinu, svake jeseni na sajmu u Čakovcu.
Rajčice i paprike su po deset kuna za kilogram, grincajg za juhu
teži je od kilograma, a stoji šest kuna… Ipak, većina se
njihova povrća plasira direktno preko Poljoprivredne zadruge
Varaždinsko povrće koja ima jedanaest članova, a ovaj OPG jedan
je od njih, te preko drugih trgovačkih lanaca.
Proljetos, kada je započela pandemija koronavirusa, od boja
njihova povrća Facebook je ‘eksplodirao’.
– Sve je bilo stalo, nakupilo se puno robe… Nismo znali kaj
sad. Onda sam na Fejsu počela objavljivati videe i fotke našega
povrća, stavila sam valjda milijun slika jer sam htjela da svi
vide naše proizvode. I lavina se zakotrljala… Zvali su nas sa
svih strana, počeli smo dvaput tjedno dostavljati ljudima na
vrata i imali smo po 45 dostava… Dobro smo delali, bil je to
jedini način da se proda. Nekim kupcima i dalje dostavljamo,
drugi su nas pak pronašli na tržnici u Varaždinu – priča Maja
kako su pobijedili krizu što ju je izazvao koronavirus.
Pod plastenicima Košićevi imaju 1500 četvornih metara, a obrađuju
i sedam hektara zemlje rascjepkane na čak 29 parcela, što zbog
vožnje poskupljuje proizvodnju, no ne povećava otkupnu cijenu
njihova povrća pa je tako, recimo, kilogram njihove salate četiri
kune, krumpira kunu i pol… Priče o komasaciji i okrupnjivanju
zemljišta, koje slušaju, već su postale punoljetne… Problem im
predstavljaju i problemi s naplatom, a kao jedan od ključnih
problema domaćih poljoprivrednih proizvođača navode prevelik
uvoz. Zbog svega je toga Mario u nekoliko navrata pomišljao da od
svega odustane, a onda bi se ipak predomislio. Teško je vjerovati
da bi odustao jer on svoj posao – voli.
Predah je od siječnja do ožujka
– U današnje je vrijeme povlastica radit’ ono kaj voliš. I onda
ti se nije teško ni ustat’ u pol pet – kaže Maja.
– Proizvodimo povrće na koje smo ponosni. Radimo obiteljski,
planiramo napredovati, proširiti plasteničku proizvodnju – dodaje
Mario.
Radno vrijeme Košićevih je ‘po cijeli dan’, u ‘špici’
dozrijevanja rajčice samo nje uberu dvije tone dnevno… Uvečer,
kad se vrate s polja, peru, pakiraju i tovare povrće koje će
ujutro prodavati na placu… Predaha ulove od siječnja do ožujka,
a jedino razdoblje kad sve utihne jest vrijeme između Božića i
Tri kralja.
Maja i Mario tad ‘ukradu’ dva dana za sebe i s društvom odu u
Gorski kotar. Ljeti s djecom odlaze na more, odmore se i opuste,
a pomalo su razočarani kada vide da je povrće dvostruko skuplje
na obali. Zatim se vrate kući i zasuču rukave. Sadnice za svoje
povrće sami uzgajaju, govore Maja i Mario dok s njima i njihovim
dvjema prekrasnim i pristojnim djevojčicama – šestogodišnjom
Ledom i tri godine starijom
Larom – idemo ka plasteniku u kojemu je dobro
urodila rajčica. Posadili su 3500 komada.
– Isprobali smo 40-50 sorti paradajza dok nismo došli do ovog
slatko-kiseloga mirišljavog – pokazuje Mario velike i sočne
plodove.
– Moram zahvaliti dedi kaj mi je zalijal lubenice i baki kaj je,
dok sam bila na moru, iz njih čupala draču koja im jako šteti –
kaže Lara dok nas vodi do svoga komadića zemlje.
Ona jednako voli sve povrće dok voće uopće ne voli. No voli ga
Leda pa nas vodi u plastenik gdje u nekoliko tegli ima posađene
jagode o kojima se brine. Djevojčice imaju i svoje malene gredice
s povrćem koje održavaju, prate kako ono raste i naposljetku,
nakon što ga majka na tržnici u Varaždinu proda, taj dio zarade
ide njima. Tako se sestre istodobno i igraju i uče. Tko zna,
možda će one nastaviti ono što su započeli njihovi preci prije
više od pet desetljeća…