Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. Prisjećamo se priče jednog od heroja.
Dan je sjećanja na žrtve
Vukovara i Škabrnje, a mnogobrojni građani odaju
počast herojima koji su branili grad.
Jedan od onih koji je sudjelovao
u borbi za Vukovar bio je Damir Laljek te
se tom prilikom prisjećamo priče o ratnim danima koju je ispričao
prije dvije godine našem novinaru Luki Špacu.
Manje od dvije tisuće slabo naoružanih, umornih i gladnih
ali hrabrih domoljuba tri su mjeseca junački pružali otpor
neprijatelju koji je na raspolaganju imao gotovo 40 tisuća dobro
opremljenih vojnika i modernu vojnu tehniku. Mnogi domoljubi pali
su u toj bitci, a na kraju je i grad koji su se zakleli obraniti,
barem ono što je ostalo od njega nakon neprijateljskog razaranja,
ipak pao u ruke nadmoćnijeg neprijatelja. No, bila je to ‘Pirova
pobjeda’ za neprijatelja koji je dobio ovu bitku ali je na kraju
izgubio rat.
Zvuči ovo kao sažetak nekog starogrčkog epa poput onog o hrabrim
Spartancima koji su kod
Termopila uspjeli zadržati nadmoćniju
Perzijsku vojsku.
No ovo je ipak jedna druga priča. Priča za kojom ne moramo
posegnuti toliko daleko u prošlost. Priča je to o hrvatskim
braniteljima koji su prije 27 godina, na samom početku
Domovinskog rata, punih 87 dana pružali otpor snagama JNA i
srpskoj paravojsci. S jedne strane oko 1800 lagano naoružanih
hrvatskih vojnika i policajaca, a s druge strane 36 tisuća
neprijateljskih vojnika koji su na raspolaganju imali tenkove i
druga oklopna vozila, topove i raketne bacače, vojne avione i
brodove.
Među hrabrim vukovarskim braniteljima bili su i policijski
službenici iz tadašnje Policijske uprave
varaždinske koja je tada uz područje Varaždinske županije
pokrivala i područje Međimurske županije. Od lipnja 1991.
godine policajci PU varaždinske upućivani su u ispomoć u
Policijsku upravu vukovarsko-srijemsku. Smjene su se odvijale
svakih 15 do 20 dana, a zadnja smjena varaždinskih policajaca
uputila se u Vukovar 11. rujna 1991. godine, samo nekoliko dana
uoči početka najžešćih borbi u Bitki za Vukovar. Sveopći
napad snaga JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar počeo
je naime 14. rujna, samo tri dana nakon što je zadnja smjena
varaždinskih i međimurskih policajaca stigla u grad.
Ta zadnja smjena PU varaždinske koja je krenula u pomoć kolegama
u Vukovar bila je sastavljena od 185 policajaca s područja
Varaždina, Ludbrega, Ivanca, Novog Marofa i Čakovca. Među njima
je bio i Damir Laljek, jedan od rijetkih
koji se dobrovoljno javio da ide u Vukovar.
– Prvu smjenu u PU vukovarsko-srijemskoj odradio sam u srpnju
1991. godine. Bili smo smješteni u Tovarniku i tada sam
prisustvovao prvom sukobu varaždinskih policajaca sa
neprijateljem kada je dvoje mojih kolega ranjeno. I nakon toga
sam se dobrovoljno javljao da idem u Vukovar. U tih nekoliko
mjeseci sam stvorio prijateljstva i poznanstva i jednostavno sam
želio biti s prijateljima i pomoći im u obrani Vukovara –
prisjeća se Laljek.
Javio se Laljek dobrovoljno i za tu, pokazat će se, posljednju
smjenu varaždinskih policajaca upućenih u Vukovar 11. rujna 1991.
godine. Vukovar je tada već bio gotovo u potpunosti u okruženju i
svi prilazi gradu bili su blokirani od strane neprijatelja tako
da su policajci PU varaždinske u Vukovar ušli ‘kukuruznim putem’.
U opkoljeni grad ulazilo se kroz polja, u noćnim satima, autobus
po autobus, kako bi se spriječili veći gubici u slučaju da ih
neprijatelj primjeti.
Laljek je bio smješten u posljednjem od ukupno 6 autobusa s
policajcima koji su krenuli u proboj prema Vukovaru. Pet autobusa
sa 151, policajcem iz Varaždina uspješno je prije toga stigao do
Borovog Naselja gdje su trebali biti smješteni.
Šestom autobusu, u kojem je bilo 34. policajaca među kojima je
bio i Laljek, to međutim nije uspjelo.
– Te noći kada smo krenuli prema Vukovaru počele su žestoke
borbe. Borovo Naselje bilo je u okruženju neprijatelja. Pet
autobusa uspjelo se probiti do tamo no mi nismo uspjeli pa sam
završio u drugom dijelu Vukovara, u gradskoj četvrti Sajmište.
Tako sam bio razdvojen od prijatelja i kolega s kojima sam radio
budući da su samnom u autobusu bili uglavnom policajci iz
Međimurja koje nisam poznavao. Bio sam očajan. No, nakon što smo
se malo upoznali pokazalo se da smo dobra ekipa spremna odraditi
svaku zadaću – ističe Laljek.
U priči o bitki za Vukovar, Sajmište je mjesto koje se spominje
kao mjesto na kojem su se vodile najžešće i najkrvavije bitke. Na
tom je području između ostalog bila smještena i vojarna JNA u
kojoj se nalazio veliki broj tenkova i drugog naoružanja. Od 14.
rujna 1991. godine, kada je počeo sveopći napad na Vukovar, do
pada grada, na Sajmištu su se svakodnevno vodile krvave bitke.
– Bila je to doslovno prva linija bojišnice i nisi se imao kuda
povući. Na prvoj liniji se ratovalo, spavalo, hranilo i živjelo.
U jednoj kući mi, a samo nekoliko kuća dalje neprijatelj. Nije
bilo opuštanja jer te svako opuštanje moglo koštati života. Morao
si biti maksimalno spreman i oprezan cijelo vrijeme, 24 sata na
dan. I tako danima, tjednima, mjesecima. Sam sebi se čudim da sam
uspio ostati normalan – naglašava Laljek.
Na toj prvoj liniji Laljek i njegovi kolege iz PU varaždinske
iskazali su se hrabrošću. Laljek je dobio nadimak ‘Ubojica
tenkova’ budući da je uspio uništiti čak osam
neprijateljskih tenkova.
– Sjećam se prvog tenka kojeg sam uništio. Sjećam se da sam
osjećao strah i da sam se molio Bogu da ne dođe do okršaja ali
bio sam spreman odraditi svoj zadatak. To jutro uzeo sam RPG i
krenuo na položaj, u jedan plitki rov koji su kolege branitelji
iskopali za mene da se mogu sakriti. Sjećam se da sam, kad sam
zakoračio u taj rov, mislio da ulazim u lijes iz kojeg više neću
izaći – prisjeća se Laljek.
Kažu da hrabar čovjek nije onaj koji ne osjeća strah nego onaj
koji strah uspije nadvladati. Laljek je oličenje toga. Iako je
osjećao strah, uspio je u ključnim trenucima zadržati smirenost i
odraditi zadatak koji su pred njega postavili nadređeni.
– Legao sam u rov, namjestio RPG i čekao. Na početku ulice bila
su postavljena dva željeznička vagona koji su služili kao
barikada. U jednom trenutku čuo sam glasno turiranje motora i
vagoni su se počeli kretati prema meni. Znao sam da su s druge
strane tenkovi. U jednom trenutku jedan je tenk skrenuo kako bi
odgurao vagon s ceste i osigurao nesmetan prolaz za tenk iza
sebe. Znao sam da je to prilika za mene. Raketom sam ga pogodio u
bočnu stranu i ta velika metalna grdosija počela je gorjeti.
Posada drugog tenka izbacila je dimnu granatu i sve se počelo
dimiti, a ja sam počeo trčati na drugu stranu u slučaju da je
posada tenka primjetila od kud je stigla raketa. Dok sam pretrčao
na drugu stranu ulice, dim se razišao, a ja sam iskoristio
priliku i pogodio tenk i s druge strane u bok. Bio je gotov,
uništen i neupotrebljiv. Osjećao sam se neuništivo. Hej, uništio
sam tenk! Bio je to veliki poticaj za moje suborce. Osjećali smo
se nepobjedivo – prisjeća se.
O intenzitetu borbi koje su se vodile na Sajmištu možda najbolje
govori i podatak da je, od 34 varaždinskih policajaca koji
su stigli tamo 11. rujna, njih čak 15 izgubilo živote što
znači da je život izgubio gotovo svaki drugi policajac koji se
nalazio u tom nesretnom autobusu. U Vukovaru je inače smrtno
stradao ukupno 21 policajac tadašnje PU varaždinske. Uz 15 koliko
ih je stradalo na Sajmištu, još njih 6 je izgubilo živote u
Borovom Naselju. Ranjeno je njih 67, a među njima i Laljek koji
je ranjen 10. listopada 1991. godine za vrijeme jednog od
najžešćih napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Sajmište.
– Iznenadili su nas. Odjednom su se pojavili tenkovi. Potrčao sam
prema rovu u kojem me čekao spreman RPG no posada tenka me
primjetila. Uspio sam doći do rova no tenk je ispalio granatu
koja je završila blizu mene i raprsnula se i jedan geler završio
je u mojoj nozi. Suborci su me izvukli iz rova i odvezli me u
bolnicu – prisjeća se.
Ranjen i umoran, Laljek je uspio naći način da se izvuče iz
opkoljenog grada. Nekoliko dana nakon što je ranjen,
organizacija Liječnici bez granica organizirali su
prvi, ispostavit će se i posljednji, konvoj s ranjenim civilima
iz okoljenog Vukovara. U taj konvoj ukrcao se i Laljek.
– To mi je bila posljednja šansa da se izvučem živ iz Vukovara.
Uništio sam neprijatelju čak 8 tenkova i da su me uhvatili živog,
doslovno bi oderali kožu s mene. Toga sam se jedino bojao, da me
uhvate živog. Nisam se bojao smrti ili ranjavanja, samo da me ne
uhvate živog – ističe Laljek.
Čak 112 ranjenih civila iz Vukovarske bolnice i poneki branitelj
ukrcani su tog 19. listopada 1991. godine u petnaestak kamiona
koje su organizirali Liječnici bez granica s ciljem da ih izvuku
iz tog pakla i osiguraju im adekvatnu medicinsku pomoć.
– Rečeno nam je da krećemo prema Vinkovcima no putem smo
nailazili na neprijateljske blokade i minska polja. Jedan kamion
s ranjenicima naletio je čak i na minu pri čemu su stradale dvije
strane medicinske sestre. Cijeli dan smo se drndali po poljima i
poljskim putevima i u večernjim satima ušli smo u jedno mjesto
koje mi se činilo poznatim. Tek kad smo došli u Šid u Srbiji
shvatio sam da smo prošli kroz Tovarnik. Mislio sam da smo
gotovi, da će nas masakrirati. Srećom, ti strani liječnici koji
su organizirali izvlačenje ranjenika uspjeli su nekako uvjeriti
snage JNA da nas usmjere nazad prema Hrvatskoj – prisjeća se
Laljek.
Konvoj s ranjenicima uspio je doći do Đakova gdje su ranjenike
preuzele ekipe hitne pomoći i usmjerile prema bolnicama. Laljek
je tako dva dana nakon što je konvoj s ranjenicima krenuo iz
Vukovara napokon uspio doći do Varaždina. Smješten je u
Varaždinsku bolnicu gdje mu je pružena medicinska pomoć no nije
se tamo dugo zadržao. Već petnaestak dana kasnije, 9. studenog
1991. godine, pridružio se Specijalnoj jedinici policije RODA u
pokušaju proboja obruča oko Vukovara u selu Karadžićevo.
– Kad sam čuo da se sprema proboj otišao sam direktno u
policijsku upravu i dobrovoljno se javio. Tadašnji zapovjednik
Baksa mi je poručio da nisam normalan ali me na moje inzistiranje
ipak uvrstio na popis za akciju – ističe.
Kao da mu je tako bilo suđeno, ponovno se našao u jednoj od
najkrvavijih bitaka u Domovinskom ratu i ponovno je uspio izvući
živu glavu. Iako dobro isplanirana, akcija je pošla po zlu.
Varaždinskim policajcima nije stigla pomoć drugih postrojbi koje
su bile zadužene da im pomognu, izostala je i pomoć minobacača, a
neprijatelj je očito očekivao njihov napad i dobro se pripremio.
Varaždinski policajci upali su u smrtnonosnu klopku.
– Moja grupa trebala je onesposobiti dva tenka koji su trebali
biti ukopani na ulazu u mjesto i privući pažnju neprijatelja na
tu stranu dok je većina naše postrojbe trebala upasti u mjesto s
druge strane. Kad smo stigli na stotinjak metara od mjesta
shvatili smo da nešto ne valja. Tenkova koji su trebali biti tamo
nije bilo. Odjednom smo začuli pucnjeve s druge strane mjesta.
Tek u tom trenutku na našoj strani pojavio se tenk i to M-84,
nova generacija tenka kojeg je bilo gotovo nemoguće uništiti s
naoružanjem koje sam imao na raspolaganju. Primjetio nas je i
krenuo prema nama. Mislim da nas je jednostavno želio pregaziti.
Stotinu puta sam sanjao taj tenk i budio se u znoju. Uspio sam ga
pogoditi raketom i zapalio se ali odmah se uključio njegov
protupožarni sustav i bio je opet spreman za akciju. Srećom,
posada tenka se očito prestrašila pa smo dobili dovoljno vremena
da pobjegnemo – prisjeća se Laljek.
S druge strane mjesta u međuvremenu su se vodile žestoke borbe
između varaždinskih policajaca i pripadnika JNA i srpskih
paravojnih postrojbi pri čemu su živote izgubila četiri
pripadnika RODA, jedan se još uvijek vodi kao nestali, a 28 ih je
ranjeno.
Tri dana kasnije, 12. studenog, hrvatske su snage izvele četvrti
i posljednji pokušaj deboklade Vukovara koji ponovno nije uspio.
Umorni i izranjavani branitelji Vukovara ostali su odsječeni i
bez ikakve nade. Dana 18. studenog 1991. godine, Vukovar je pao.
Zarobljeni branitelji odvedeni su u srpske logore gdje su
tjednima i mjesecima mučeni i maltretirani. Među njima je bilo i
119 varaždinskih policajaca. No, oni su barem uspjeli sačuvati
živote. Više od 200 ranjenika i civila iz Vukovarske bolnice
srpske paravojne postrojbe odvele su na obližnju svinjsku farmu
Ovčara gdje su u noći sa 20. studenog na 21. studeni 1991. godine
mučeni i ubijeni te zakopani u masovnoj grobnici.
Bitka za Vukovar bila je najveća i najkrvavija bitka u
Domovinskom ratu. Procijenjuje se da je s hrvatske strane
poginulo oko 2500 vojnika, policajaca i civila, među kojima i 86.
djece, a Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen
od kraja Drugog svjetskog rata.