Mise zornice nastale su vjerojatno već u 5. stoljeću nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici
Simboliziraju budnost kršćana u vremenu priprave za Božić, ali i
budno iščekivanje konačnog Isusova dolaska na kraju vremena.
Kršćani nastoje bdjeti nad svojim životom, ali i nad tuđim
životima kako ne bi izgubili vječni život.
Misa zornica podsjeća i na drevna kršćanska vremena u kojima se,
osobito u galskoj i bizantskoj liturgiji, došašće smatralo
asketskom pripravom, što je sačuvano i danas. No najnovija
liturgijska obnova daje tijeku dana došašća veliko značenje.
Obilježava ga “pobožno i radosno iščekivanje”, što je vidljivo i
iz nedjeljnih liturgijskih čitanja. U došašću ne treba previdjeti
budnost i molitvu, ali ni zaboraviti radost. Jer došašće je
ponajprije radosno vrijeme, a činjenica da se tijekom
liturgijskog slavlja izostavlja slava samo je pokazatelj želje da
ona snažnije odjekne u svome izvorištu, to jest na misi polnoćki.
U različitim traženjima i lutanjima nakon Drugog vatikanskog
sabora lijepa tradicija slavljenja misa zornica neko je vrijeme
bila izgubljena. Nakon njihova, u početku, sramežljiva vraćanja
zornice su postajale sve veći “hit”. U prijašnjim vremenima bile
su uvriježene u sjevernim hrvatskim krajevima, slijedeći
germansku tradiciju, no danas su prisutne u većini župa diljem
Hrvatske.