'Ono što je sigurno, vratiti ćemo se tamo, i to s konkretnom financijskom pomoći našim novim prijateljima, od kojih u svemu nismo niti zapamtili imena, niti uzeli brojeve.'
Brojni građani jučer su bez previše razmišljanja krenuli u pomoć
područjima koje je razorni potres najjače pogodio. Od sjevera do
juga Hrvatske, građani su skupili potrepštine i toplu odjeću te
krenuli put Petrinje, Siska i okolnih mjesta.
Među prvim ekipama koje su krenule s varaždinskog područja bili
su bivši varaždinski gradski vijećnik Denis
Mladenović, županijski vijećnik Marijan Dominko,
Dražen Brlek, Patrik Gradinšćak i Klara Jambriško.
Na put su krenuli u 18 sati. Prvo u Strašnik, a nakon nekoliko
mjesta u Glinu. Zbog prometnih gužvi, krenuli su u Majske
Poljane, mjesto koje je potres najjače pogodio.
Tamo su proveli cijelu noć, a svoje iskustvo na Facebooku je
podijelio Denis Mladenović te njegovu objavu prenosimo u
potpunosti.
‘Ujutro smo se vratili u Varaždin iz Gline i naselja Majske
Poljane.
Ne idu slike iz glave, ne ide baš ni pisanje, no moram ovo
pokušati sročiti jer nakon jučerašnjeg dana na život ću sigurno
gledati drugačijim očima. Krenuli smo s benzinske u Đureku autom
navečer oko 18 sati; četiri para ruku, lopate i kacige, a za nama
kamionček pun potrepština.
Dobro smo se koordinirali po putu i zaputili se direktno u
Strašnik, pa Sibić, Kihalac prema Glini i po potrebi iskrcavali
stvari. Na cesti gužva prema Zagrebu iz smjera Siska i Petrinje,
svi odlaze. Micali smo se barem deset puta s ceste kolima Hitne
ili vatrogasaca pod rotirkama.
Oko 22 sati smo u Glini stali u kolonu prema sabirnom centru
kod pilane.
Izađemo na cestu, gledamo kaos oko nas i netko vikne da smo
se svi zabili u kolonu a da je u Majskim Poljanama najgore.
Prebacujemo dio stvari s kamiončeka u auto i uspijevamo izaći iz
kolone jer smo srećom taman stajali na raskrižju sa sporednom
uličicom i vozimo u Majske Poljane.
Iza nas se voze i cura i dečko iz Vinkovaca.
Ulazimo u mjesto, sve je u mraku, pada kišica, i zagledamo
prvu vatru u dvorištu.
Mladi bračni par, prije par mjeseci doselili iz Zagreba i tu
sagradili kuću. Pričaju da dok je treslo nisu uspijevali hodati
da pobjegnu iz kuće. Uspjeli su izaći i spavaju u autu.
Osiguranje kuće nemaju, otišlo je 70.000 Eura u trenu. Dajemo
potrebno, malo im treba, kažu imamo osnovno, vozite dalje kroz
mjesto, sve što želimo je da više ne trese. Da je gotovo.
Sretnemo auto iz suprotnog smjera, izlazimo van, čovjek
mještanin kaže da je auto sve što mu je ostalo, da vozi po selu i
patrolira jer su dobili informaciju da se krade po dvorištima
stoka. Upućuje nas na kraj sela, tamo je jedna obitelj koja na
gospodarstvu skuplja zalihe za sve.
Dolazimo tamo, dočekaju nas dva brata, tata i susjed, voda je
neophodna, imaju samo mineralnu. Van sebe su, pričaju
strahote.
Srušilo je jedan dio staje i kod urušavanja objesilo kravu.
Susjed gleda, razmišlja tren i kaže ili ću poginuti s kravom ili
ćemo se zajedno izvući. Uspjeva joj skinuti lanac i spasiti je od
davljenja te pobjeći van sa njom.
Iskrcavamo sve što imamo i stojimo u tišini. Pitamo ih kako
im još možemo pomoći?
Odgovaraju da samo žele da je ovo zadnje i da je gotovo. Kaže
jedan od braće, slikajte slobodno mjesto da ljudi vide ovo. Mi
moramo krenuti iz početka, drugi puta, nakon rata.
Šutimo.
Jedan od susjeda me zagrli i kaže, vjerovali ili ne, odite se
unutra ugrijati malo i pozdraviti ostale. Kažem da ne treba, da
smo blatni a on inzistira. Ulazimo u kuću, baka na ulazu ispod
štoka u invalidskim kolicima spava naslonjena na zid jastučićem.
Kažu dobro je, glavno da sada osim mineralne za nju imamo i
obične vode. U kuhinji pod tri svijeće sjede tri gospodina i
gospođa.
Upoznajemo se, izgrlimo, pričaju da samo žele da je gotovo,
da neće opet. Tješimo ih da neće, ne opet na isto mjesto. Lažemo
jer ni sami ne znamo.
Gledaju nas s nekim žarom u očima, vjeruju nam. Pred jutro
napuštamo mjesto, nesvjesni svega. Ono što je sigurno, vratiti
ćemo se tamo, i to s konkretnom financijskom pomoći našim novim
prijateljima, od kojih u svemu nismo niti zapamtili imena, niti
uzeli brojeve. Nema veze, signala ionako nema, a mi znamo gdje
ćemo ih naći jer iz sela ne žele nikuda‘, napisao je Denis
Mladenović.