Načelnik općine jedini u zemlji i životinjama daje komad kolača iz proračuna.
Veselje u svinjcu, veselje u štali u Svetom Đurđu uoči Uskrsa.
Krave i krmače iz mjesta u Podravini od načelnika općine dobit će
i ove godine – uskrsnicu! 100 kuna po kravi, 50 po krmači. Novac
stiže vlasnicima, a životinje dobivaju – klopu.
Josip Jany (65), načelnik općine sa samog
sjevera Hrvatske, jedini u zemlji i životinjama daje komad kolača
iz proračuna. Božićnicu su životinje već dobile, uskrsnica stiže
ovih dana. Praksa je u ovom mjestu kraj Ludbrega takva već šest
godina, tu su već navikli da neka kuna kapne i životinjama…
Cilj je spasiti što se spasiti može, pomoći bar malo stočarima da
ne dignu ruke i ne potjeraju stoku zauvijek iz svojih dvorišta.
Iznos je simboličan, neće stočare spasiti, ali lijepo je čuti da
se netko o njima brine. I da se uopće za njih čuje, na njih kao
da smo zaboravili.
Uostalom, kad bi se zbrajao broj krava, krmača, kobila i koza,
bio bi jednak onom stanovnika ove općine. Ljudi je tu oko 3800, a
i domaćih životinja je tu negdje…
‘Zbog štalice sam na moru bio deset dana u cijelome
životu’
U Prilesu, u štali su krave Dina, Bubu, Mica, Martina, Sofija,
Sara… Uskrsnica im stiže.
– Kravica nam je nekad bila mamica – govori, nudeći gemišt,
Josip Kos (57).
– Imam 17 krava. I svaki mi je dan isti. Nema vikenda, nema
praznika, priča se ponavlja. Ujutro sam u štali od 6 do 9, pa
navečer od 18 do 21. Supruga i ja čistimo od gnoja, hranimo,
muzemo. Svaki dan po šest sati, pa ujutro Jovo nanovo. Kao Sizif.
U štali su krave crveni holštajn, crna simentalka, imaju i jednog
bika.
Žvaču sijeno i sa zanimanjem gledaju reportere Večernjeg lista.
Nova lica… Koliko ste puta u životu bili na moru?
– Dobro pitanje! Dva puta po pet dana. Deset dana ukupno u
cijelom životu! Kćeri su uskočile, pričuvale stoku tih dana –
govori Joža.
Gdje ste bili na obali?
– U Sukošanu, i tih deset dana, dva puta po pet dana, jedini su u
našim životima kad smo se supruga i ja odmorili. Nemrem nikam,
nema tko. Kćeri su se udale, završile fakultete, rade, kravice su
ostale naša briga 365 dana. Kravica mora jesti i piti – govori
Kos.
Koja je najmlađa kravica u štali?
– Martina, okotila se prije pet dana. I dobila je ime s početnim
slovom M po mami. Martinino će tele biti Megi… I tako to ide.
Koja je računica stočara, jeste li u plusu?
– Hrana za stoku poskupjela je 60 posto, a cijena mlijeka ostala
je ista. Cijena mlijeka je oko 2,60 kune a krava pojede dnevno
oko tri kune. Da ne dobivamo državne poticaje, imati krave bio bi
čisti gubitak.
Koliko litara mlijeka daje krava godišnje?
– Oko sedam tisuća, ako daje manje, tada je problem.
Isplati li se cijeli život provesti u štali?
– Tako je, kako je. Moj je otac Valent imao pet krava, cijeli sam
život s njima. Da se posebno isplati, i ne… Ali za skroman
život ipak imamo. Radio sam 15 godina kao obućar u tvornici Peko
u Ludbregu, bio majstor za brušenje đona. Radilo nas je 1800 u
tvornici, tvornica je propala, a ja…
…natrag u štalicu?
– Da, ja sam se vratio u štalicu.
Što vam može pomoći, gdje bi vam se moglo olakšati?
– Mljekari bi trebali imati razumijevanja za nas stočare, trebaju
znati da i mi imamo ulaganja.
A općina?
– Za Božić su kravice dobile božićnicu 200 kuna, sad za Uskrs
100. I tako je već godinama. Načelnik nam je prva liga, a Svetom
Đurđu je sve ljepše živjeti. Općina se uređuje, i mi na selu se
prilagođavamo modernom životu, nezaposlenih nema, doseljavaju se
mlade obitelji, a mi mještani, mi smo zadovoljni!
Hoćete li odustati od krava?
– Ne! Još ću malo izdržati, ne dam se… – govori Kos.
Njegovi psi labradori Vita, Lu i Rio veselo ispraćuju goste iz
svog dvorišta. Mašu repom, ne laju. Igrali bi se… Krenut ćemo
dalje u – svinjac, no prije otići do prvog čovjeka kraja,
načelnika Josipa Janyja.
– Kravice u dvorištu imao sam i ja kao klinac, odrastao sam uz
njih, mama Anđela i tata Andrija imali su dvije. Tako je na selu,
ja sam tu iz Luke… Pili smo svako jutro friško mlijeko. I
ovako, simbolički, želim pomoći proizvođačima mlijeka da pokušaju
zadržati kravice u dvorištima i danas, desetljećima kasnije…
Nije im lako – govori načelnik Jany pa ponosno dodaje:
– Imamo pet nogometnih klubova! Drava – Ajax, Radnički Hrženica,
Karlovec, Podravac, Sesvete i Struga Rovokop. Jedan od trenera
mladih nogometaša je i Bojan Vručina, nekadašnji
napadač Slaven Belupa. Imamo najbolju školu nogometa u županiji i
sve Općina plaća!
Je l’ istina da Općina vodi stanovnike autobusom na more na
jednodnevni izlet?
– Čuli ste za to?
O čemu se još brine općina?
– Trudimo se da svi, od najmlađih do najstarijih, dobiju svoj dio
kolača iz proračuna. Novorođeni dobivaju oko dvije tisuće kuna,
klincima za Svetog Nikolu dajemo poklone, nedavno je otvoren i
novi vrtić. Osnovnoškolcima je plaćena kompletna kuhinja, obroci
i radne bilježnice (država daje knjige), studentima kao
ohrabrenje za studij godišnje ide oko dvije tisuće kuna,
umirovljenici s manjom mirovinom dobivaju pomoć od oko 400
kuna. Dobivaju novac i nogometaši, naši hrabri vatrogasci, pa i
zašto ne i životinje?!
Dobiva li načelnik uskrsnicu?
– Ne! Ali kravice i svinje da. Oko 160.000 kuna godišnje ode na
božićnice i uskrsnice.
Koliko ima krava u općini?
– Nekad je svako selo, a mi imamo devet sela – Hrženicu,
Karlovec, Komarnicu, Luku, Obrankovec, Priles, Sesvete, Strugu i
Sveti Đurđ, imalo nekoliko stotina krava. Svako mjesto. Danas
cijela općina ima 150 krava.
A krmača?
– Oko dvije tisuće. Imamo jednog koji ima 250 komada. Ali
uskrsnica ide za do deset krmača, nekad je bilo za pet krmača po
dvorištu, pa smo povećali broj na deset. Ne bismo imali baš za
sve…
Zašto to radite, jedini u zemlji, čemu taj trošak? –
Želim da moji susjedi jedu zdravo. Znamo kakvo je domaće meso, a
kakvo ono iz uvoza. Mladi se, nažalost, ne žele baviti time, a
bilo bi idealno da uz mlijeko imamo i – siranu. Zdrava hrana,
zdrav život, jednostavno je.
A država?
– Država nam počiva na uvozu, a domaća proizvodnja je sporedna
stvar. Ove uskrsnice i božićnice nisu veliki novci, ali ljudima
ipak nešto znače, pokriva im neke troškove.
Zečevi, simbol Uskrsa, ostaju bez uskrsnice?
– Ima ih vrlo malo… Dobivaju i kobile, ali i koze. Kobile su
dvije, a koza ima desetak.
A muški? Bikovi, jarci?
– Oni ne. Nema mlijeka, nema uskrsnice. I ne bune se (smijeh) –
govori Jany.
A umirovljenici?
– Njima je uskrsnica 200 kuna.
Zaštitnik općine Sveti Đurđ je Juraj koji ubija zmaja.
Zagrepčanima poznat i po spomeniku ispred HNK.
Zmajeva nemate?
– Juraj je to riješio (smijeh)… Inače, mjesto je po njemu i
dobile ime. Sveti Juraj, Đura, Đurđ… – govori Jany.
Načelnik sam gradio fontane
U mjestu između Drave i rijeke Plitvice imaju i – mjesto za
kupanje na rijeci Plitvici. Uz crkvu, tu je škola, novi vrtić,
šest dućana i kafići među kojima su najpopularniji Trojka i
Bijeli bagrem.
Na terasama se piju gemišti. Graševina, rizling, chardonnay,
pinot… Plus mineralna voda. Vino rade susjedi Jagić, Banjkovec,
Kunić Gomaz, DeMar, a u kraju imaju i višestrukog svjetskog
prvaka, Tihomira Bendelju, koji je majstor
twirlinga, kombinacije plesa, ritmičke gimnastike i štapa.
Mlada hrvačica Iva Gerić proglašena je najboljom
u zemlji, djevojka je osvojila i prvu žensku medalju u hrvanju
ikada u hrvatskoj povijesti. Nešto se događa. Čak se i – mladi
doseljavaju.
Kako to?
– Naknade su male, prirez je svega pet posto. Plaćamo i prijevoz
za učenike, ulažemo u mladost. Kako za sve imate novca?
– Nema ga puno, ali novac treba dobro rasporediti. I ako ga je
malo, može se rasporediti kako treba. Javljamo se i na sve javne
natječaje, tu je tajna. Malo po malo, koliko skupimo, toliko
imamo, ali se trudimo. Prvo smo pokrivali minuse, sad imamo i za
podijeliti…
Na prošlim lokalnim izborima kao kandidat HNS-a dobili 87,49
posto glasova, jeste li bili državni rekorder?
– Mislim da jesam (smijeh). Znate, i taj sam postotak osvojio u
utakmici protiv kandidata i SDP-a i HDZ-a. Znate, u malim
mjestima ionako se biraju ljudi, a ne stranke. Općinu gledam kao
nekad svoj vodoinstalaterski obrt. Imaš malo pa pokušavaš nešto
napraviti od toga.
Pred zgradom općine su i – dvije fontane, svaka sa šest
vodoskoka. I vi, kao i u metropoli, radite fontane?
– Doslovce ih radimo sami! Bio sam vodoinstalater cijeli život pa
sam s dečkima iz općine dao na posao. Darko, Zvonko, Pančo,
Skippy, Mladen, Stanko… Udružili smo se i učinili sve, od
kopanja do crpki, dizni, pumpi… Fontane rade i zimi, a stajale
su par tisuća kuna…
A voda?
– I to je dobar štos! Voda dolazi iz župnog bunara. Župnik
velečasni Vlado Borak dao nam je župnu vodu, nije to puno, svega
par kubika godišnje, a mi smo zauzvrat osigurali da njegova Župa
Sveti Đurđ dobije novu ogradu! Držimo se jedni s drugima,
pomažemo kako god tko može.
Koliko se mladih doselilo?
– Prošle godine 15 obitelji.
Cijena kuća u Svetom Đurđu? – Od 20 do 40 tisuća eura..
A kvadrat građevinskog zemljišta?
– Već se od pet eura može naći…
Što da i druge općine u zemlji slijede vaš primjer?
– Neka kolege načelnici pomognu svojim ljudima. Neka pokušaju.
Trebamo kao prvi ljudi naših mjesta omogućiti malom čovjeku da
održi selo na životu. Evo, imamo susjeda koji na farmi Luneta
godišnje proizvode 40 milijuna jaja! I na njega smo ponosni.
Što dalje?
– Dom za starije i nemoćne. Rotore smo već napravili. Na domu
sada radimo. Klinci i vrtić su nam bili prioritet, sad se
okrećemo brizi o našim starijima.
Načelnik nastavlja u svom smjeru, a mi prema – vrtiću Suncokret.
Otvoren je prije pet mjeseci. Država malo daje u svinjac
Ravnateljica Tihana Ledenko (37) kaže:
– Doseljavaju se mladi ljudi, često zovu roditelji koji su novi
susjedi, interesiraju se ima li mjesta. Klinci uživaju,
roditeljima cijena vrtića nije previsoka, a bake i djedovi su
zadovoljni jer više ne moraju unuke čuvati cijeli dan, imaju
vremena za sebe – govori Ledenko.
Koja je cijena vrtića?
– 550 kuna mjesečno.
Kakvi su ljudi u Svetom Đurđu?
– Otvoreni, žele pomoći. Nedavno smo radili botanički vrt, a
susjed koji ima sjemenaru donirao je sadnice malina, višanja,
kupina… Nosili su i roditelji. Tu se držimo svi skupa – govori
šefica vrtića.
Frizerka Andreja Jagić (43), jedina je u
Hrženici.
Njena obitelj se bavi i poljoprivredom, imaju i šezdesetak
krmača.
– Svi se brinemo o svinjama. I suprug Damir i kći Amalija, a svim
snagama pomaže i sin Matija. Moj Damir je zaposlen na benzinskoj
crpki, ja radim kao frizerka, a uz to se brinemo o životinjama.
Puno je tu posla, od pripreme hrane, čišćenja. To su živa bića,
neće ih nitko s ulice doći obići i pobrinuti se o njima ako to ne
učinimo sami. Nema vikenda, nema mora…
Ni vi ne odlazite na Jadran?
– Išli smo nekad, po dva-tri dana. Sad su djeca veća pa možemo i
njima prepustiti brigu i otići ljeti na tjedan dana do Zadra ili
Krka.
Koliko pomaže Općina?
– Svaka je pomoć dobrodošla! Hranu za svinje sami proizvodimo,
kukuruz, ječam, zob, pšenicu. I tu nam svaka kuna znači. Počeli
smo suprug i ja, dok smo bili mladi, s par krmača. Pa ih je bilo
pet, pa šest… sad smo na šezdeset. A ima mjesta i za povećanje,
možda za još deset. Mi uzgajamo odojke, a oni kasnije idu na tov.
Pomaže li država krmačama?
– Varaždinska županija da, Općina Sveti Đurđ da, a država ne
puno.
Što bi vam olakšalo život u svinjcu?
– Jednostavno je, da se meso ne otkupljuje od stranaca, već od
nas domaćih. Da se pošten rad malog čovjeka isplati – poentira
suprug Damir Jagić.
Novac koji ovdje životinje dobivaju je simboličan. Neće spasiti
stočare, ali i time se pokazuje da se o selu treba brinuti. Mogla
je općina kupiti novi Renault Megane. Ili Volkswagen Polo. Daciju
Duster s pogonom 4×4. To je otprilike taj iznos koliko godišnje
dobivaju životinje. Ali nije, ide njima. U svinjac, u štalicu.
Fontane ionako imaju.