Varaždinski profesor objavio je novi roman.
Plodan i nagrađivan varaždinski autor Željko
Funda nedavno je objavio više nego intrigantan roman
“Lepoglava” o ustaškom logoru u tom zagorskom gradu bogate
povijesti. Roman je objavio Disput.
Što vas je potaknulo na pisanje romana o ustaškom logoru
u Lepoglavi, o kojem se u široj javnosti ne zna puno?
Da počnem s najnaivnijim motivom: pokušaj razobličavanja ustaštva
radi deustašizacije našeg društva. Radi se o zločinačkom,
izdajničkom pokretu u kojem nema ničega pozitivnog, koji je pod
hrvatskim imenom Hrvatsku najviše osramotio. Svi svjedoci vremena
koje sam pročitao spominju samo negativne elemente toga režima.
Nisam naišao ni na jedan pozitivan primjer, primjer žrtve za
drugoga. Drugi motiv je lokalpatriotizam: proveo sam prvih 27
godina života u Lepoglavi, najljepše, formativne godine. Ne znam
koliko sam uspio vratiti “dug” jer dobrim dijelom govorim o
strahotama u lepoglavskom logoru, no nadam se da sam eventualnom
kvalitetom romana to uspio podosta anulirati, čak time i tako
ostvariti katarzički učinak. Treći motiv je sentimentalan:
“oživjeti” neke drage osobe kao što su Danica Broessler,
utemeljiteljica lepoglavske čipke, lokalnog partizanskog
aktivista Ivana Fereka Srećka, (dobrog) slikara amatera Gabrijela
Horvata, moga djeda Valenta, koji je kao gostioničar morao
dvoriti ustaše, nesretnog župnika Ferdu Krčmara, koji je morao
davati oprost grijeha ustašama, Josipa Hlasteca, djeda moje žene,
koji je nastradao u Lepoglavi jer su mu sinovi bili u
partizanima. Ima ih još.
U romanu imate velik broj likova koji su povijesne osobe.
Jeste li ih stvarali pomoću literarne imaginacije ili uz
proučavanje dostupnih povijesnih činjenica?
Više imaginacijom nego proučavanjem dokumenata. Dokumenti daju
faktografiju – životopis, obrazovanje, tjelesne osobine, službu,
brak, djecu itd. – dok karakterne osobine najčešće nedostaju,
poglavito želje, snovi, nade, strahovi, tjeskobe, sve ono što
čovjeka “dovršava” kao čovjeka. Taj posao vrlo je nezgodan za
autora, gotovo na granici laganja, “izmišljanja”, jer se radi o
stvarnim osobama pa se pojavljuje osjećaj krivnje. No kako
fikcija, među ostalim, jest izmišljanje, evo meni alibija.
Dodatni alibi je vjera da tim osobama svojom fikcijom podižem
spomenik “trajniji od mjedi”. Ako ih još koji čitatelj
zahvaljujući mojoj fikciji zavoli – ili zamrzi, svejedno, bitan
je aktivan emocionalni odnos – dakle, ako ih tako u sebi oživi,
nitko sretniji od mene. U konačnici kao adut vadim Aristotela,
koji kaže da je književnost vjerojatnija od povijesti.
Roman je na mahove više nego direktan, brutalan i krajnje
realističan u opisu ratnih zločina. Zašto ste bili iznimno
nemilosrdni prema čitateljima?
Nadam se da, prvo, nisam bio “iznimno nemilosrdan”. Drugo,
grozote se ne mogu prikazati kao grozote na romantičan,
sentimentalan, apstraktan, simboličan, eufemističan itd. način.
Samo naturalistički. Treće i najvažnije, grozote se pretvaraju u
katarzu ako su prikazane na umjetnički uvjerljiv, upečatljiv
način. Ja mogu samo vjerovati da sam tu katarzu uspio postići ili
barem potaknuti. Ako nisam, “džabe sam krečio”. Usput, u romanu
su grozote amortizirane obiljem (crnog) humora, svakakvih viceva
koje pričaju “crna” i “bijela” strana podjednako. Možda je pravo
pitanje kako i zašto je ružno lijepo, a lijepo ružno, kao što
kaže Shakespeare u “Macbethu”, odnosno, u mom slučaju, tragično i
smiješno. Mislim da nikad nećemo doći do konačnog odgovora, što
je vjerojatno dobro jer nas tjera da idemo dalje, tražimo, s
jedne strane, i tako nas čuva od arogancije jer ipak nismo
Svemogući. Namjerno veliko S. Da, meni je najdraža riječ ipak.
Iako pišete i o likovima kakvi su Maks Luburić i Ljubo
Miloš, kao pisac potrudili ste se ponuditi i njihovo viđenje
stvarnosti. Je li pisac i svojevrsni odvjetnik svih svojih
likova, bez obzira na njihove karakteristike?
Ne samo odvjetnik nego i suputnik, psiholog, kritičar,
ispovjednik, pomagač, u konačnici roditelj, budući da ga je
upravo on takvim stvorio, uvijek autor kao Taras Buljba svome
sinu može reći “Ja sam te stvorio, ja ću te i ubiti”. Ja nisam
“ubio” ni Luburića ni Miloša, ali sam ih prikazao – unatoč nekim
njihovim pozitivnim osobinama – kao ljude koji ne zaslužuju
oprost.
Jeste li posuđivanjem Leonea Glembaya, koji je lik u
vašem romanu (uz sina Eugena), odali počast Krleži?
Da, naravno. Sam Krleža zato je i jedan od likova u romanu.
Budući da je meni najdraži “kajkavski” Krleža, taj dio napisan je
na kajkavskom jeziku. Vjerujem da se Krleži najviše čini dobro
ako se bilo on sam bilo njegovi likovi koriste u novim književnim
djelima. Tako on živi, tako postaje naš suvremenik, čak naš
bližnji. Ovdje namjerno koristim termin iz kršćanske teologije.
Koliko je “Lepoglava” roman koji se ponajviše bavi
genezom ustaškog pokreta?
Ne bih rekao da se bavi genezom tog pokreta. Ono što prethodi
početku Drugog svjetskog rata tek je spomenuto kao, recimo,
epizoda s Jankom Pusztom, logorom za obuku ustaša u Mađarskoj.
Roman više opisuje pojedinačne, “lepoglavske” ustaše, njihovo
ponašanje, djelovanje, razmišljanje u cilju prikazivanja
zločinačke srži ustaštva. Mene je najviše zanimalo kako izgleda
“živo zlo” oličeno u ustaštvu. A ako me pitate kako izgleda, mogu
samo reći da zbog zaglušujućeg i hipnotizirajućeg korištenja
pridjeva hrvatski ono na prvi pogled, pogotovo nama Hrvatima,
izgleda jako zgodno, action-filmski dinamično, fascinantno,
uzbudljivo. No kad se samo malo bolje pogleda, nažalost, radi se
o Zlu koje je bilo vrlo aktivno kod nas od 1941. do 1945.
Poznati ste kao autor koji ne bježi od humora. Jeste li
se do sada okušali u galgenhumoru, kojega ima napretek u ovom
romanu?
Osim tragike humor je konstitutivni dio romana. Ja ga naglašeno
koristim radi postizanja šire slike, slike povijesne groteske
koja nam se dogodila u Drugom svjetskom ratu. Mislim da je
balansiranje između te dvije komponente temelj stila,
Weltanschauunga moje “Lepoglave”. Prije dvije godine objavio sam
“Humornu knjigu”, u kojoj ima svakakvog humora, među ostalim i
“obješenjačkog”. Volim forsirati humor jer, koliko vidim,
situacija nam je vrlo siva i ja najozbiljnije mislim – istodobno
znajući da je to djetinjasto i smiješno – da nam je potrebno bar
nekakvo Ministarstvo smijeha, ili nešto slično. Da vas još malo
zabavljam, ja tvrdim da nema smisla bez smijeha.
Mislite li da je hrvatsko društvo zrelo za romane poput
“Lepoglave”?
Pitanje implicira da nije. Ja mislim da jest i da je roman poput
moje “Lepoglave” već trebao biti napisan. Naivno vjerujem da
bismo tada živjeli u zdravijem društvu i da bismo kompleks
ustaštva već skinuli s grbače. Znam da je svakome teško suočiti
se s “nezgodnom” istinom, no čim se prije to dogodi, lakše i brže
ide se dalje. I tom “dalje” može se u potpunosti i s užitkom
posvetiti.