– Nije bilo dvojbe. Luk i strijela privukli su me na prvi pogled. Zanimalo me kakav je osjećaj držati luk u rukama i mogu li ga napeti kao u filmovima i naciljati metu. Podigla sam luk i nekako ga instinktivno napela, što je bilo iznenađujuće pravilno. Tako su mi barem rekla dvojica članova udruge Viteškog reda Svetog Nikole koji su u sklopu srednjovjekovnog tjedna u Prvoj gimnaziji Varaždin prezentirali svoju udrugu i učili nas, gimnazijalce, o običajima i svakodnevnom životu u srednjem vijeku. Kad sam već napela luk relativno dobro, dali su mi i da ispucam strijelu i to je bilo to, zaljubila sam se u streličarstvo.
Tako svoj prvi susret sa streličarstvom i Viteškim redom Svetog Nikole, svojim strastvenim hobijima, opisuje 17-godišnja Janja Šestak iz Seketina, inače učenica Prve gimnazije Varaždin.
No ljubav prema streličarstvu nije bila slučajna. Ispričala nam je Janja da je zanimanje za taj hobi povezano s njezinim avanturističkim duhom i dvojicom starije braće s kojima je u ranom djetinjstvu redovito izrađivala praćke, mačevala se s drvenim mačevima i vrebala iz prikrajka potencijalne neprijatelje napinjući luk i improviziranu strijelu izrađenu iz različitih materijala. Kakav su god pronašli u tatinoj šupi, na dvorištu ili u šumi.
Na prvom treningu – roštilj
– Nisam znala što će me zateći na prvom treningu u Viteškom redu Svetog Nikole, kao ni koliko udruga ima članova, čime se sve bave, ni koliki je prosjek godina. Ništa. Zato sam otišla s mamom koja me ionako morala pratiti jer sam maloljetna, budući da nije uobičajeno da u Redu primaju maloljetnike jer se ipak trenira s oružjem. Tupim, ali bolje da ne dođe do nesreće – kaže Janja pa nastavlja da su i ona i njezina majka, čim su zakoračile u dvorište udruge, doživjele pozitivan šok.
– Dočekala nas je nekolicina članova Viteškog reda, svi redom nasmijani, otvoreni i prijateljski nastrojeni. Pripremili su za nas čak i roštilj. Mamu su odmah kupili, a kad je upoznala velikog meštra, jednog od osnivača udruge, Radivoja Miladinovića i ostalu ekipu, dopustila mi je da s njima treniram. Drugi je trening bio malo naporniji, shvatila sam da o streličarstvu ne znam ništa. Htjela sam napredovati pa sam počela trenirati i u streličarskom klubu u Novom Marofu.
Konkurencija u streličarstvu je jaka, no najveća su joj konkurencija, kaže Janja, dečki i cure iz kluba.
Trojica članova, Enio Vučeta, Rajko Žigić i Marko Max Ivšak, ove su godine osvojili ekipno zlato u kategoriji tradicionalni luk na natjecanju u Zadru i oni su joj, ističe, najveći uzori.
– Oni streličarstvo vole strastveno, treniraju puno, a u Zadru su samo potvrdili da su najbolji u Hrvatskoj. Težak je to sport. U streličarstvu na snagu i tehniku otpada 30 posto, a 70 posto na glavu. Trebaš trenirati, ali trebaš naučiti kako se nositi sa stresom i kontrolirati ga te kako konstantno biti smiren. Prvi sam turnir najbolje ispucala, valjda je to bila početnička sreća, ali kasnije mi se dogodio klik u glavi koji je donio anksioznost i takozvani strah od žutog što se u streličarstvu naziva target panic. Zbog toga su moji rezultati padali pa sam prestala s natjecanjima do daljnjeg.
Osim streličarstva i mačevanja, u Viteškom redu Svetog Nikole bave se i uprizorenjem predstava i akro-nastupima, vježbaju srednjovjekovne vojne taktike, sudjeluju na različitim srednjovjekovnim i renesansnim festivalima, organiziraju radionice i sami proizvodi vojne i civilne predmete i replike predmeta iz srednjega vijeka poput žičanih košulja, borbenih rukavica, lampa uljanica, kostima pa čak i cijelog tabora…
Udrugu je 2011. godine u Varaždinu osnovala grupa entuzijasta, sportskih streličara drvenim tradicionalnim lukovima, s ciljem promocije kulture i povijesti Varaždina i Hrvatske.
Trenutno broji dvadesetak aktivnih i dvadesetak ‘padobranaca’. Najmlađi član ima tek nekoliko mjeseci, a najstariji više od 70 godina.
– Sve izrađujemo sami. Žene su same sašile tendu za kamp koji postavljamo na festivalima, sami kupujemo materijale za kostime koji moraju biti izrađeni od lana, žutice ili vune, kupujemo mačeve i lukove i strijele što nije jeftino. Mačevi koštaju od 200 kuna pa do nekoliko stotina eura, kvalitetniji luk oko 350 eura, a set strijela oko 350 kuna. Za kostim koji se sastoji od gaća (hlača), vunenih nazuvki, tunike koja mora biti duljine do najmanje ispod koljena, takozvane hoodice, cipela i plašta se mora izdvojiti oko 500 kuna.
Janja je jedna od rijetkih djevojaka u viteškim redovima koja se oblači u kostim namijenjen za muške članove. Viteškim redovima i sličnim udrugama važne su, naime, povijesne činjenice, a one govore da žene nisu oblačile hlače, nego haljine.
– Vrlo, vrlo rijetko žene su sudjelovale u bitkama jer nisu ni posjedovale oružje – ističe Janja.
– Ivana Orleanska jedna je od rijetkih žena koja je sudjelovala u bitkama. Zbog nažalost takvih povijesnih činjenica koje su važne u viteškim redovima, mnoge žene moraju se zadovoljiti poslovima uobičajenima za srednji vijek poput šivanja, kaligrafije i kuhanja. Kod nas nije sve tako strogo. Na prvom sam treningu zamolila velikog meštra da se ne oblačim u haljinu, budući da bi mi bilo teško kretati se i trenirati, a kasnije i natjecati se u haljini. U udruzi su malo ostali zapanjeni, ali su poštovali moju i želju još jedne cure te nam dopustili da se oblačimo kao drugi muški članovi, u hlače i tuniku, da se natječemo u streličarstvu i sudjelujemo u bitkama. No, iako smo po svemu navedenome napredna udruga, ipak, nas dvije ne možemo biti proglašena vitezovima.
Nakon godinu dana obavljanja poslova štitonoše što podrazumijeva poštivanje viteškog kodeksa poput časti, odanosti i herojstva, zatim pomaganja vitezovima u pripremanju opreme za bitku ili oblačenja opreme koja teži više od 20 kilograma, muški članovi udruge mogu zatražiti od velikog meštra status viteza.
Ukoliko veliki meštar procijeni da je netko zaslužio tu čast, na srednjovjekovnim i renesansnim festivalima održi kratku ceremoniju u sklopu kojeg člana, odnosno štitonošu proglasi vitezom i to, pljuskom u obraz.
– Velika je to čast, no nažalost, ja nikad neću moći napredovati i postati vitezom. Žao mi je zbog toga, ali takva su pravila – ističe Janja.
Želja nam je kombi vozilo
Strast i ljubav prema streljaštvu, vitezovima i srednjovjekovnim i renesansnim festivalima Janja gaji već dvije godine. Obitelj i prijatelji ju podržavaju i redovito dolaze gledati njezine nastupe, posebno kad nastupa na turniru Anđeoska strijela koji njezin Viteški red Svetog Nikole organizira u svibnju.
Odlazi Janja s Viteškim redom Svetog Nikole i na gostovanja na Seljačku bunu u Stubicu, Jankovac u Slavoniju, a bili su i na festivalima u slovenskom Bledu i mađarskom Szombathelyju.
Obiteljska atmosfera u udruzi, česta putovanja, upoznavanje novih ljudi i druženja razlozi su zbog kojih, ističe Janja, od streličarstva i Viteškog reda Svetog Nikole neće odustati ni nakon odlaska na fakultet. Doduše, još ne zna što i gdje će studirati, ali ljubav prema viteštvu je jača, iako vjerojatno nikad neće moći postati i službeno vitezicom, ali, tko zna.
A kad smo ju na kraj pitali što želi u budućnosti za sebe i udrugu, skromno odgovara.
– Bolje rezultate i novi kombi.
