Dan sjećanja

Dragutin Špac jedan je od heroja obrane Vukovara. Ovo je njegova ratna priča

Bio je u Vukovaru do zadnjega dana. A onda je uslijedilo 269 dana torture po logorima.

Četvrtak, 18. studenoga 2021. godine – dan je to kada se
obilježava Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja
na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Danas je to i trideseta godišnjica
pada Grada heroja.

U Vukovaru je u tromjesečnoj opsadi poginulo više od 500
branitelja i 1.700 civila, a oko 8.000 ljudi odvedeno je u srpske
logore. Mnogi se još vode nestalima.

Varaždin i Vukovar imaju posebnu poveznicu. Mnogi branitelji
dolaze baš iz Varaždinske županije i svaki ima svoju, osobnu
priču kojom oslobađa svoja sjećanja i emotivno proživljava dane u
kojima su svoj život stavili na raspolaganje prvo Vukovarcima, a
zatim svima ostalima.

Jedan od njih je Dragutin Špac (61), Varaždinac
s lepoglavskom adresom koji je kao pripadnik Policijske uprave
varaždinske sudjelovao u obrani Vukovara i Borova Naselja u ljeto
i jesen 1991. godine. Progovorio je o danima prije, za vrijeme i
nakon rata, o uspjesima koje su kao postrojba postigli te o
najtežim danima, onih 269 koje je proveo u neprijateljskom
logoru.

Današnji predsjednik Udruge HVIDRA-e Varaždinske županije netom
nakon razgovora spremao se za gostovanje u jednoj varaždinskoj
osnovnoj školi. Doba je kada ravnatelji zovu sa svih strana kako
bi učenici čuli svjedočanstva
o Domovinskom ratu iz prve ruke.

Predavanja školarcima

Pitali smo ga na koji način pristupa ozbiljnoj temi kao što su
ratna zbivanja.

– Bitan je uzrast kojem predajem, a ratnu tematiku prilagođavam
tome. Želim da svaki uzrast razumije to što smo prošli. Brojke i
statistika nemaju funkciju u pripovijedanju djeci, već su bitnije
crtice iz ratnih zbivanja, sudjelovanja u bitci, anegdote koje su
neizbježne. Djeca će to brže pamtiti i takva će im slika
zasigurno biti upečatljivija. Možda će ih neke stvari kasnije u
životu podsjećati na nešto što su čuli sada od mene, a uz
obrazovanje i znatiželju, željet će naučiti više o tome – govori
nam Špac.

Navodi da je počeo predavati prije sedam godina, a inicijativa o
predavanjima ovisi o profesorima i ravnateljima koji žele da
njihovi učenici čuju događaje iz Domovinskog rata, obrane
Vukovara i ostalih povijesnih situacija vezanih uz rane
devedesete. Sa svojim predavanjima obišao je dobar dio Međimurske
i Varaždinske županije

– Domovinski rat u osnovnoj školi ne obrađuje se do sedmog, osmog
razreda. Pokušavam senzibilizirati učenike, pristupačno obraditi
‘gradivo’ te da sami probaju što više toga upamtiti. Većinom sve
započnem nekom lakom temom, svakodnevnom, da se opuste i da vide
da im ne slijedi suhoparno predavanje – kaže Špac.

Odlazak u
Vukovar

Na Dan sjećanja emitirat će se dokumentarac u čijoj izradi je
sudjelovao i naš sugovornik.

– HRT će prikazati film ‘Glavu dolje, ruke na leđa’ koji je
režirao Stipo Majić. On je redatelj i scenarist,
a u dokumentarcu se radi o logorima. Prije je toga film na tu
tematiku napravio je i Saša Kosanović. Sve
zavisi koja tematika je bolja za određeni dio godine. Postoji
interes i kroz cijelu godinu. Bitno je prikazati što se stvarno
dogodilo, koja su to bila životna pitanja za nas koji smo bili u
Vukovaru te 1991. godine – rekao je Špac.

Zatim smo se vratili u prošlost te započeli put od toga kako je
ranih devedesetih, na početku svojih tridesetih godina, otišao u
Vukovar.

– Došao sam tamo prvi put u lipnju 1991. godine. Ali da se vratim
još malo ranije u prošlost. Radio sam u jednoj firmi u Varaždinu,
imao solidan posao. Međutim, kada su počele društvene promjene,
osjetio sam da će se nešto značajno dogoditi, ali tada još nisam
znao što. Godine 1990. prijavio sam se u varaždinsku policiju.
Slušao sam instinkt. U ljeto 1991. bio sam u prvoj grupi
Varaždinaca koja je otišla na ispomoć u Vukovar. Četvrtog dana
srpnja došlo je do većeg okršaja s neprijateljskim vojnicima.
Nakon toga, poslan sam kući i u Vukovar sam se vratio početkom
studenog – govori Špac.

Uspješna minobacačka bitnica 

– U to vrijeme Policijska uprava varaždinska imala je već 11
ranjenih. Zanimale su me ratne situacije i što se zbiva. Znam da
je ljudima to teško shvatiti. Kroz par dana rata prođe toliko
događanja da čovjek ne može zamisliti razinu neizvjesnosti, od
loših do dobrih trenutaka. Moja grupa trebala je dobiti smjenu,
ali sam zatražio službeni zahtjev da ostanem u Vukovaru. Već sam
tada bio dosta učinkovit i smatrao sam da ako odem, da može
doći do destabilizacije tog područja, pošto sam zapovijedao
minobacačkom bitnicom. I tamo, u Borovom Naselju, ostao sam do
kraja, do 20. studenog, kada smo bili prisiljeni na predaju,
isključivo zbog toga što nismo imali obrambena sredstva –
objašnjava Špac.

Samo efikasnošću, kaže Špac, uspjeli su nadomjestiti nedostatak
resursa u tih mjesec dana borbi.

– Bili smo izuzetno precizni što se tiče neutralizacije
velikog broja neprijateljskih snaga. Imali smo određenu taktiku s
minobacačima. Improvizacija je bila strahovita, isto kao i
inovacija, jednostavno smo se prilagođavali situaciji na terenu.
Doslovno smo od oka određivali pravac i ciljali da pogodi –
pojašnjava. Dodaje da je velik i ključan dio naoružanja došao
oslobađanjem vojarne u Varaždinu, koju je 22. rujna predao
general JNA Vladimir Trifunović.

Oslobađanje vojarne u Varaždinu

– Ta sredstva koja smo imali došla su iz varaždinske vojarne,
koja je pala tog 22. rujna 1991. Zbog toga se Vukovar uspio
obraniti još neko vrijeme. Došlo je šest šlepera municije,
što je značajno ojačalo obranu. Da to nije došlo s ‘osama’,
protuoklopnom opremom, minobacačkim granatama, Vukovar ne bi
izdržao ni dva tjedna. Listopad i studeni živjeli smo
na toj opremi i sredstvima, da se imamo sa čime boriti. U Borovom
Naselju nikad nismo pustili ni pedalj terena bez naše odluke. Sve
što smo popustili, to je išlo zbog naših strateških odluka –
napominje Špac.

Prisjetio se i toga kako su izgledali pregovori s Jugoslavenskom
narodnom armijom, koji su završeni predajom 20. studenog
1991. godine.

– Kada su srušili zgradu Borovo Commercea, jedna
ekipa otišla je na pregovore i zarobili su jednog kolegu.
Došli je do trenutka kada je jedna paravojna skupina od 130 ljudi
nas napala i tu sam s kolegom Vukovarcem neutralizirao 80 posto
njihove postrojbe pomoću minobacača. Zatim sam pomoću
komunikacije s neprijateljem dogovorio pregovore zbog zarobljenog
kolege. Zbog napada u kojem smo ih uništili, vođa te jedne
postrojbe rekao je da će ‘mi oderati kožu kad me uhvati’.
Naravno, mene nisu htjeli odmah poslati na te pregovore jer bi mi
neprijatelji prepoznali glas i shvatili o kome se radi – govori
Špac.

Pregovori s JNA i predaja

– Bilo je tu mnogo gotovo potpuno srušenih zgrada i kuća u kojima
je bilo preko 4.000 ljudi. Jedan kolega borac došao mi je i rekao
‘da nas ubijaju kao zečeve’. Opkolilo nas je 39 tenkova na vrlo
malom području. Kod nas je došao prvi jugooficir, željeli smo mu
pokazati da tu ima mnogo civila, žene, djece… Vukovarcima je
bilo strašno teško na terenu, svatko je imao obitelj na koju je
trebao misliti i mi koji smo došli izvana, postavili smo
leđa. Za nas je 18. studenog te 1991. bio još samo jedan ratni
dan. Kada smo jugooficiru objasnili situaciju, u kakvim uvjetima
spavaju, jedu i žive ti ljudi, rekao nam je da će vidjeti što se
može učiniti, ali je i dodao: ‘Ovdje ti ima svega i svačega’ –
priča Dragutin Špac.

– Mi smo izašli iz skloništa i svojih redova obrane, a nakon
svega trebalo je doći zapovjedno vozilo za prijevoz. Našao sam
kolegu Ivana Piskača, koji je uzet kao
taoc, a mi ostali krenuli smo dalje na pregovore. Drugi dan
uvjetovali su nam da se bezuvjetno predamo. Predaja je počela 20.
studenog u 13 sati. U početku su prema nama bili korektni, ali
kasnije su po logorima počele strahote – prisjeća se Špac.

Strahote logora

Zatim je ispričao što je donijelo 269 dana logora.

– U odnosu na sad, imao sam duplo manju težinu. Danas imam 100
kilograma, tada sam završio na 50. Imao sam slomljene kosti
glave, četiri rebra, još nekoliko kostiju. Najteže vrijeme bilo
mi je u niškom logoru. Bilo je tamo Varaždinaca i ostalih. Mi smo
bili u običnim stajama, beton na kojem spavaš,
preživljavaš… Moj put po logorima išao je još
preko Beograda i Srijemske Mitrovice. Raspadao sam
se, imao sam 70 čireva po tijelu. Nisam mogao nositi nikakvu
odjeću, već samo komadiće kartona. Tukli su nas gotovo svaki dan,
pogrbljeni smo bili po 14 sati. Kapilare su mi popucale skoro do
koljena. Na veliku nuždu išao sam jedanput u 20 dana. Bila je to
strašna tortura. U kolovozu 1992. sam razmijenjen. Slomljene
kosti sanirao sam kasnije.

Ističe da mu se teško prisjećati tih dana, ali da postoji
odgovornost prema svim stradalima da ljudi saznaju što se
događalo.

– Kad se snimao dokumentarac vezan uz logore, čovjek jednostavno
pukne, ali mora se dići, ohladiti i progovoriti o tome. Bili smo
svjesni naše žrtve i borbenog učinka koji smo napravili kao
varaždinska Policijska uprava za obranu Vukovara i Borovog
Naselja. Neutralizirali smo tridesetak oklopnjaka, dva aviona,
preko tri tisuće ljude. Za nas 185 koji smo bili tamo… Jasno je
da JNA nije mogla normalno napredovati. Često smo promatrali
njihove načine borbe da bismo mogli adekvatno reagirati.
Posljednjih dana prije pada Vukovara znali smo da su po
opremi jači od nas, ali izgubili su puno ljudstva – naglasio je
Špac.

Nakon rata – u prirodi

Današnje vrijeme donosi neke nove i neusporedive izazove. Briga o
kolegama suborcima traje preko borbe za prava ratnih vojnih
invalida, stradalnika. Kroz sustav potiče se bavljenje sportom, a
imaju i svoje paraolimpijce.

U miru i slobodi dolazi potreba za prirodom, naglašava Špac.

– Kod kuće imam zemlju, voćnjak i vinograd. Važno mi je da se
time bavim. Nedavno sam imao i sedamdesetak košnica s pčelama.
Bitan mi je dodir s prirodom i to me dosta odmaralo.
Koncentracija na biljku, njezine detalje…  Sve me to
uveseljava i u tome pronalazim zadovoljstvo. Živim na relaciji
Varaždin – Lepoglava, ali sam rođeni Varaždinac. U lepoglavskom
kraju su mi roditelji, a uvijek se pronalazi vremena za
prijatelje, onima iz rata i ‘izvan’ njega, susrećemo se i
družimo. Jedino tako možemo ostati zajedno i sasvim svoji – kazao
nam je Dragutin Špac.

Učešće djelatnika PU varaždinske u obrani Vukovara i Borova
Naselja od 11. rujna do 20. studenog 1991. obuhvaćalo je
djelatnike iz policijskih stanica u Čakovcu, Ivancu,
Ludbregu, Novom Marofu i Varaždinu. 

Fotografije su preuzete iz monografije ‘Vukowaraždin 1991.’
objavljene 2011. godine (urednik: Ivan Piskač). 

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije