Kako je kršćanstvo postalo službena religija Rimskog carstva...
I dok su Grci plesali goli u čast Posejdonu, Perzefoni i Demetri,
a Rimljani počeli svoje nastambe kititi zimzelenim biljem, paliti
svijeće i dijeliti poklone jedni drugima u čast Saturnu, vrlo
tiho, tek kao jedna od mnogih manjih sekti na području Bliskog
istoka, na povijesnoj se sceni pojavljuje vjerski pokret koji će
u relativno kratkom vremenskom roku zimskom solsticiju dati
sasvim novo značenje. Značenje, naravno, samo pripadnicima te
vjere.
Odvojivši se od judaizma u 1. st. nove ere, sljedbenici centralne
ličnosti novog vjerskog pokreta koje su tada, među ostalim, zvali
i Nazareni ili Nazarenci, sve se žešće sukobljavaju sa Židovima
na području Jeruzalema. Njihova neslaganja vezana uz tumačenje
riječi božje dovodi do progona tada mlade i ne previše brojne
sekte, koja će vrlo brzo prerasti u novi vjerski pokret.
Na povijesnoj se sceni pojavila nova vjera – kršćanstvo.
Sukobi u početku sa Židovima doveli su do prvih progona kršćana,
koji su se tijekom prvih godina svoga postojanja već dobrano
raselili uglavnom po predjelima istočnog Mediterana. Bilo ih je u
Maloj Aziji, naravno u Palestini, Siriji, ali i u Grčkoj, a svoja
su uporišta pronašli i na lokacijama Egipta.
Vremenom su kršćani pokazali jednu kvalitetu koju ostale manje
onodobne vjerske sekte nisu. Postali su zamjetno brojni. Toliko
brojni da su zapali za oko i – Rimljanima. Ispočetka pripadnici
nove vjere nisu carevima, augustusima i vladarima Rima bili
previše, ako i uopće, simpatični. Među ostalim i zato jer nisu
htjeli priznati bogove rimskog panteona. Tvrdili su da postoji
samo jedan bog te kako je dao život svoga jedinog sina za
spasenje čovječanstva.
Pastiri u prosincu
Taj se čovjek zvao Ješua ilitiga – Isus. I njegovo rođenje slavi
se 25. prosinca. No je li Ješua rođen 25. prosinca? Gotovo
sigurno nije.
Nigdje, ali doslovno nigdje u Bibliji ne postoji podatak koji
precizira kada je Isus rođen. Čak, naprotiv, postoje natruhe koje
bi njegovo rođenje mogle smjestiti u sasvim drugi mjesec u
godini. U Lukinom evanđelju primjerice jedna rečenica budi sumnju
da je Isus uopće rođen u zimskim mjesecima, kamoli baš 25. u
prosincu.
‘A u tom kraju bijahu pastiri; pod vedrim su nebom čuvali noćnu
stražu kod svojih stada’. ( Luka 2,8 ).
Rođen u rujnu?
Naravno, apostol Luka opisuje noć kada je rođen Isus u Betlehemu
u Judeji, južnom planinskom dijelu Izraela. Dakle, pastiri gotovo
sigurno nisu mogli bdijeti nad svojim stadima u prosincu. Naime,
drevni je i vrlo poznat običaj tadašnjih Židova bio da su svoja
stada, uglavnom ovaca, slali na polja i ispašu oko ‘pashe’, što
bi bilo rano proljeće, a vraćali ih u mjesecu ‘merhesvanu’, koji
pak koincidira s mjesecom listopadom. Već početkom ‘merhesvana’
pastiri bi vraćali svoju stoku u obore i onodobne štale jer su
počele padati kiše i vrijeme je bilo sve nepovoljnije i hladnije
za boravak na otvorenom.
Dakle, dame i gospodo – Isus je najvjerojatnije rođen u rujnu.
Milanski edikt
Pa zašto onda slavimo rođenje Židova od kojih su se gorljivi i
vremenom sve brojniji kršćani odvojili?
Eh, za to bi najodgovorniji bio rimski car Konstantin I. Veliki
(272. – 337.), koji je bio prvi rimski car koji je prešao na
kršćanstvo. On je zajedno u doba četverovlašća tadašnjeg Rimskog
carstva sa još jednim ‘tetrarhom’, Licinijem, 313. godine
potpisao tzv. Milanski edikt, kojim se označava prestanak
vjerskih progona na području carstva. Kršćanstvo se izjednačava
sa službenom vjerom carstva, lavovi odlaze na dijetu, a sam
Konstantin misli kako je to dobar politički potez, s obzirom kako
je kršćana sve više i svi su pod njegovom vlašću. Osim toga,
njegova je majka Helena već prešla na kršćanstvo, koje je u neku
ruku i u jednom periodu Rima postala čak i trendi vjera.
Sol Invictus
Kako u samim počecima kršćanstva, koje je našlo plodno tlo na
području Rimskog carstva, nitko ali doslovno nitko nije slavio
rođendan Ješue, uvidjela se prilika za preuzimanjem službenog
državnog kulta kojeg je uspostavio car Aurelijan još 274. godine,
a koji se slavio baš 25. prosinca.
Kult se zvao ‘Sol Invictus’ ilitiga – Nepobjedivo sunce. Slavio
se personificirani Bog Sunca ‘Sol’, koji je vjerojatno preuzeti
arapsko-rimski bog sunca Heliogabal ili Elagabal. No, to je tema
za neku drugu priču. Kršćanstvo koje je vremenom postala i
službena vjera u starome Rimu svakako želi stati na kraj takvim,
tada već nazivanim poganskim običajima. Bog Sunca postaje Bog
svjetlosti i istine pa tako i Ješua stupa na scenu tog datuma.
Zatiru se Saturnalije, polako odumire, a nešto kasnije budu i
zabranjivane Sol Invictus proslave. Taj dan postaje rezerviran za
Ješuu, koji konačno dobiva svoj rođendan. No on opet nije
slavljen na način na koji bi očekivali. Naime, prvi su kršćanski
mislioci, prvobitni teolozi, čelni ljudi Crkve kao isntitucije u
nastajnju, čak tvrdili kako je besmisleno slaviti nečiji rođendan
kada je datum smrti kršćanskog mučenika kudikamo važniji za
slavlje. Ni Isus nije izuzet.
Nisu pridavali važnost
Utvrdili su njegov datum rođenja, ali mu, barem u počecima, nisu
pridavali neku posebnu važnost. No, budimo iskreni, mnogi mu
važnost ne pridaju ni danas. Em što nije rođen na taj datum, em
što današnje društvo njegov rođendan uzima isključivo kao poligon
za ispucavanje konzumerizma kojem smo toliko skloni.
Jačanjem kršćanstva palo je slavlje vezano uz zimski solsticij.
Bogovi drevnih i antičkih civilizacija su protjerani, njihova su
svetišta i hramovi srušeni ili preimenovani, a brojni su običaji
jednostavno – preuzeti.
Feralije postaju Valentinovo, Samhain postaje Dan Svih svetih.
Bakanalije i Dionizije se pretvaraju u Martinje, a stara
germanska božica plodnosti Eostra i njeni zečevi moraju ustupiti
mjesto – Uskrsu.
Pokrštavanje
Počinje razdoblje pokrštavanja ljudi na europskom tlu. Kod nekih
je to bilo vrlo lako. No, neki nisu baš olako odustali od svojih
običaja. Germani i Nordijci su bili jedni od njih. Oni su nam
dali dio svog vjerovanja vezanog uz proslavu nečeg što se zvalo
Yule.
Jer tada su, među ostalim, kitili jelke i borove. A kitili su ih
mnogo, mnogo godina prije rođenja Ješue.