Čast plesati i pjevati u Ladu trenutno imaju dva Varaždinca i jedna Varaždinka – Anita Huđek, Fin Hrvaćanin i Igor Horvat.
Lado je nacionalni profesionalni folklorni ansambl osnovan daleke
1949. godine.
Već desetljećima svojim narodnim plesovima i pjesmama
oduševljavaju mnoga mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu, prikazujući
preko koreografija i vokalno-instrumentalnih brojeva što znači
živjeti hrvatsku baštinu koja se nalazi na raskrižju kultura.
Čast plesati i pjevati u Ladu trenutno imaju dva Varaždinca i
jedna Varaždinka – Anita Huđek, Fin
Hrvaćanin i Igor Horvat članovi su koji
svojim talentom i znanjem već neko vrijeme nastupaju s Ansamblom
narodnih plesova i pjesama Hrvatske. Ovo su njihove priče.
Fin Hrvaćanin (Plesač-pjevač)
Ovaj 25-godišnji Varaždinac posljednji je od spomenute trojke
ušao u Lado. To se dogodilo nakon audicije 2018. godine. Ipak,
što se tiče samih početaka, folklorom se počeo baviti deset
godina ranije kada je u Varaždinskom folklornom ansamblu (VFA)
učinio prve korake.
– Osnivač VFA je moj otac – Pjerino Hrvaćanin –
dugogodišnji plesni i umjetnički voditelj te ujedno predsjednik
Ansambla. Vidite poveznice kako je započela moja folklorna priča.
Odmah sam 2008. otišao i na turneju u Njemačku, upoznao čari
jednog folklornog festivala i najvažnije od svega – zaljubio se u
folklor – kazao nam je Fin.
Napominje da je nakon Njemačke došao na prvu iduću probu i da je
tako sve krenulo.
– S VFA sam proputovao pola Europe. Plesali smo od Škotske do
Turske, preko Francuske do Ukrajine, nanizale su se brojne
nagrade, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu, stekla poznanstva
i prijateljstva za cijeli život. Danas djelujem u radu VFA kao
plesni voditelj, dok je moj brat Tim Hrvaćanin
umjetnički voditelj ansambla – govori nam Hrvaćanin.
Godine 2015. dolazi na studij u Zagreb, a usporedno s tim
pridružio se i Zagrebačkom folklornom ansamblu dr. Ivana
Ivančana. Tamo je plesao tri godine, stekao je dovoljno znanja i
iskustva koja su mu pomogla pri audiciji za Lado.
– Bio sam na tri audicije u Ladu. Na prvoj čim sam došao u
Zagreb, prošao sam u drugi krug, ali tada nisam bio primljen. U
drugom pokušaju dvije godine kasnije nisam prošao jer se tražila
plesačica. Nisam odustajao, radio sam više na sebi, polazio
brojne seminare i školu Hrvatskog folklora, ponekad imao i po pet
proba tjedno. S vremenom se otvorila pozicija i uhvatio sam
priliku na toj trećoj audiciji za mene te sam od 2018. godine
punopravni član Lada. Audicije su rigorozne kakve i moraju biti
kako bi kandidati pokazali ono najbolje što znaju i istaknuli se
među drugima – kaže Hrvaćanin.
Objasnio je razliku između prijašnje razine plesa i pjevanja u
folkloru te sadašnjeg rada.
– Razlika između amaterske i profesionalne razine
prvenstveno je u ozbiljnijem pristupu radu, mnogo više rada,
nemjerljivoj koncentraciji potencijala i talenata na jednom
mjestu, dugogodišnjem iskustvu i znanju koje se prenosi sa
starijih kolega na nas mlađe. Naravno, ništa ne bi bilo moguće
bez puno truda i nebrojeno mnogo ponavljanja istih plesnih
obrazaca ili narodnih napjeva kako bi se koreografija s lakoćom
izvela na sceni, ili barem tako izgledala publici – uz smiješak
nam je rekao Fin Hrvaćanin.
Naglašava kako je ponosan i sretan što ima priliku djelovati u
jedinom profesionalnom folklornom ansamblu u Hrvatskoj te učiti
od najboljih i s njima dijeliti pozornicu.
– Nema pravog folkloraša koji nije barem na trenutak
zamišljao sebe u Ladu i kada se ostvari takav san imate osjećaj
kao da ste u sedmom nebu. Nešto jako posebno i teško opisivo
riječima. Što drugo reći nego da imamo najljepši posao na svijetu
i želim svima da nađu posao na kojem su barem približno sretni
kao ja u Ladu – rekao je Fin.
Kaže da mu je posebno zadovoljstvo izaći na veliku scenu,
prekrasnu dvoranu ili crkvu. Ističe da nije svakodnevica nastup
na takvim pozornicama, ali i da svaki koncert mora biti jednak
što se tiče kvalitete izvedbe i uloženog truda.
– Tremu pred koncert sam više puta imao u amaterizmu nego u
Ladu. Mislim da je to tako zbog svakodnevnog ponavljanja i
stjecanja sigurnosti pa se na samom koncertu mogu prepustiti
uživanju u ranije uloženom radu i trudu. Istaknuo bih koncerte na
tvrđavi Revelin na Dubrovačkim ljetnim igrama, na tvrđavi sv.
Mihovila u Šibeniku, Amfiteatru u Puli, zatim plesni koncert
u Varaždinu na Kapucinskom trgu i uvijek svečan i poseban HNK
Zagreb. Što se tiče inozemnih koncerata najviše su me dojmili
Beč, Prag, München i Bratislava povodom hrvatskog
predsjedanja Europskom Unijom te zajednički koncerti s Ansamblom
narodnih igara i pesama Srbije ‘Kolo’. Ali vjerujem da su
najljepša putovanja i koncerti tek preda mnom.
Anita Huđek (Plesač-pjevač)
Jedina ženska članica Lada iz Varaždina – Anita
Huđek – od malih je nogu u folkloru.
– Prve folklorne korake napravila sam s četiri godine. Prvo je to
bilo u sklopu DND-a Varaždin kod Krešimira
Plantaka pa u KUD-u HŽ-a Varaždin, a nakon odlaska u
Zagreb pridružila sam se ansamblu SKUD-a ‘Ivan Goran Kovačić’.
Progovorila sam i prohodala vrlo rano, već sa sedam mjeseci pa i
moja mama kaže da od onda nisam stala i da se već tada vidjela
moja kreativna osobnost – govori nam Huđek.
Naglašava da su joj folklor, pjesma i ples, u sklopu hrvatske
kulturne baštine, oduvijek velike ljubavi tako da nije dugo
trebala sanjati o profesionalnom poslu.
– Prije je to bio samo san, jedna velika želja male djevojčice iz
Varaždina. No, radila sam na sebi, učila, istraživala i
prihvaćala svaku priliku za osobni razvitak pa sam učila solo
pjevanje i solfeggio, pohađala seminare, istraživala pjesme i
plesove Lijepe naše, običaje i tradiciju… – dodaje Huđek.
Na prvu audiciju u Lado otišla je 2011. godine i odmah je bila
primljena na volontiranje, a prije toga je od 18. godine
nestrpljivo čekala natječaj.
– Volontirala sam skoro godinu dana, no službeno sam zaposlena u
studenom 2014. godine. I dan danas pamtim neopisivu sreću kad su
mi javili da sam izabrana, ali i tremu prvog radnog
dana. Ništa ne bih promijenila, uživala sam u svakom
trenutku. bila sam na nekoliko audicija prije nego sam primljena
i moram reći da mi je svaka audicija bila novo iskustvo iz kojeg
sam jako puno naučila. Znala sam koji je moj san i radila
sam na sebi. Na svakoj mi je audiciji bio cilj pokazati da sam iz
dana u dan sve bolja, da napredujem i koliko su moja ljubav
i strast te inspiracija veliki. Nije lagano stati pred
ljude koje godinama gledaš kao uzore i samostalno zapjevati te
zaplesati, sve su to male pobjede tebe kao osobe i danas sam
zahvalna što sam se odvažila i pokušala. No učenje nije gotovo.
Svaki dan učim i dalje. Predivno je imati posao u kojem na
dnevnoj bazi možeš učiti i napredovati, raditi na sebi te si
postavljati izazove, lagano ih pobjeđivati i iz dana u
dan rasti – naglašava Anita Huđek.
Foto:
Lado
Ističe da, iako je ušla u osmu godinu svoje profesionalne
karijere, se osjeća kao ‘beba’, početnik.
– Stasala jesam, no puno me još rada na sebi čeka. To su
čari ovog posla – govori te nastavlja o razlici između
profesionalnog i amaterskog pristupa.
– Razlika je velika, iako to laiku možda ne izgleda tako.
Najljepši posao na svijetu, no kako Ladovci kažu: ‘Lado se ne
radi, Lado se živi!’.
Prezentirala nam je to i u brojkama.
– 5 dana u tjednu, 8 sati na dan, od toga 5 sati u dvorani,
odnosno radno vrijeme od 9 do 14 sati te 3 sata
individualnog rada i pripreme. Kad se tome još pridodaju nastupi,
koncerti, snimanja i turneje, raspored se vrlo brzo
popuni. Rad na sebi ne odnosi se samo na pjevanje i
plesanje, tu je održavanje kondicije, rad na mišićima,
fleksibilnosti, rad na scenskom izgledu, održavanje primjerene
tjelesne mase… Puno je faktora koji čine jednog profesionalnog
plesača/pjevača. A sama profesija donosi i puno odricanja koja se
na sceni ne vide. Naše tijelo se troši iz dana i dan te je rizik
od ozljede velik, a velika su odricanja i po pitanju
obiteljskog života. No, kao što rekoh, ja ništa ne bih mijenjala.
Kad stanem na pozornicu, upale se svjetla reflektora i za mene u
tom trenutku ništa drugo ne postoji, zaboravim na sve brige i
probleme i uživamo u svakom trenutku. Zato volim reći kako je
pravi profesionalac amater u duši i to publika prepoznaje.
Publika prepoznaje iskren osmijeh i gušt, strast i ljubav. I
to itekako nagrađuje – kaže Huđek.
Za nju biti članicom najvećeg i najpoznatijeg hrvatskog
ansambla znači – ponos, privilegija, čast.
– Nas profesionalnih folklornih umjetnika nije puno i biti
dijelom te probrane obitelji zaista je veliko dostignuće,
a time i moja odgovornost prema Ladu i kolegama raste. Tako
da je i dalje pozitivna trema prisutna, no i strahopoštovanje
prema profesiji koju sam odabrala i koja je odabrala mene. Lado
je nacionalni folklorni ansambl, jedini profesionalni ansambl,
nešto poput reprezentacije, ambasadori smo hrvatske kulture u
zemlji i svijetu. Biti dijelom Lada za mene je ostvarenje sna –
kazala je.
Osvrnula se i na nedavni božićni pjevački nastup Lada u
varaždinskoj katedrali. Ona nije nastupala, ali je podršku
kolegama dala iz publike.
– Trenutno sam u drugom stanju i prinova stiže sredinom veljače.
Ipak, znam da mi je kod takvih nastupa uvijek prisutna mala doza
pozitivne treme i nestrpljenja da se izađe na scenu. Bez obzira
radi li se o manjem nastupu ili cjelovečernjem koncertu, pjevnom
ili plesnom nastupu, u manjoj ili većoj sredini… Naravno da
velike dvorane kao što su Arena Zagreb ili Split imaju posebne
čari, no ponekad je baš publika, njena toplina i srdačnost, ono
po čemu pamtimo određene nastupe – rekla je Huđek.
Poručuje da joj je teško izdvojiti najdraže nastupe, ali pamti
neke posebne.
– Prvi nastup u zagrebačkom HNK i, naravno, svi nastupi pred
domaćom publikom u Varaždinu. To je poseban gušt, nastupati pred
svojima, doma. Najviše me raduje kad me ljudi prepoznaju i
zaustave nakon koncerta. Jako sam samokritična pa ne bih mogla
izdvojiti, po mom mišljenju, najbolji nastup, no svakako pamtim
prvi izlazak u zlatarama u koreografiji Slavonske kraljice, prvi
koncert na kojem sam nastupila u postavi plesova otoka Suska,
Vrličke plesove i našu žensku vrličku četvorku, solo u
koreografiji hercegovačkog linđa, plesove otoka Cresa te svaki
trenutak kad sam odabrana za plesnu ili pjevnu solažu – ističe te
dodaje:
– Nedavno sam dobila priliku nastupiti kao solistica uz
pratnju tamburaškog orkestra i to se ne zaboravlja. Volim i
projekte u kojima spajamo moderno i tradicionalno, kao što je
Jazziana Croatica Borne Šercara, u koji sam
izabrana kao jedna od šest djevojaka da svojim glasom
upotpuni tu priču – kaže Huđek.
Za budućnost nema straha. Anita napominje da ima velike
planove i veseli se svemu što ju čeka. Za početak i ono što
dolazi prvo je mala pauza od profesionalne karijere zbog
porodiljnog, ali vjeruje da će već na jesen biti na svom
najdražem mjestu.
– Svaka nova koreografija, svaki savladani novi korak, novi
projekt, pjevna ili plesna solaža za mene su velika dostignuća,
ne mogu izdvojiti najveće, možda na kraju karijere uspijem
sabrati sve dojmove i izdvojiti best of momente.
Sada svakako mogu reći da nema ljepšeg od iskrene čestitke
kolega, uzora, od gromoglasnog pljeska nakon održanog koncerta.
Posebna je čar kad te ljudi, publika prepoznaju, a mladi amateri
u tebi vide uzor. Isto tako, istaknula bih tu i priliku da radim
i učim od vrhunskih etnologa i umjetnika. I na kraju, zahvalna
sam i što sam u Ladu upoznala divne ljude s kojima dijelim iste
interese i strast, kolege koje mogu nazvati prijateljima, a
posebno mi je drago što sam u Ladu upoznala i svoju ljubav,
zaljubila se svog Varaždinca i pred nama su velike stvari koje
jedva čekamo – zaključila je Anita Huđek.
Igor Horvat (Plesač-pjevač solist)
I za kraj – tu je netom spomenuti Varaždinac i čovjek koji u Ladu
ima najduži staž od navedenih.
Zaokružit ćemo cijelu ovu folklorašku priču s Igorom
Horvatom, plesačem i pjevačem koji je ušao u 19. godinu
otkako je član najvećeg hrvatskog profesionalnog ansambla.
Prvu uspomenu za folklor veže uz majku.
– Upravo me ona kao malog debeljuškastog i sramežljivog klinca
dovela na prvu probu u RKUD ‘Vilko Jurec Varteks
Varaždin’. Mislim da je to bilo 1986. godine. Stariji brat
je bio u tamburaškoj sekciji, a meni su očito bili suđeni ples i
pjesma. Ples, dobro društvo i putovanja brzo su me osvojili
i od tog trenutka sam ponosni folkloraš. Iz ‘Varteksa’ sam prešao
u VFA 1998. godine i tamo plesao sve do svog odlaska u Lado
– govori nam Horvat.
Njemu je inspiracija za prijavu u Lado došla nakon jednog
njihovog božićnog koncerta u Varaždinu.
– Skupio sam hrabrosti za audiciju. Nakon nje, primljen sam na
volontiranje, a nakon godinu dana, to je bilo 2003. godine,
primljen sam u ansambl Lado. Imao sam tremu prije audicije jer
nisam znao što me čeka, no očito je dobro prošlo s obzirom na to
da su me odmah izabrali. Na volontiranju sam shvatio ozbiljnost i
što me sve čeka u profesionalizmu. Sretan sam što sam se odvažio
i otišao na tu audiciju – prisjeća se Horvat.
Njegov staž i iskustvo kao profesionalnog pjevača i plesača
dokazuje ono što su Anita i Fin govorili ‘o stalnoj želji za
napretkom’.
– S jednakim guštom plešem i pjevam kao profesionalac, kao
što je bilo i u amaterskoj fazi, tu razlike nema, to je ta ljubav
prema plesu, pjesmi, folkloru i to me drži i ispunjava. Naravno,
u samom pristupu postoje razlike. Održavanje kondicije, rad na
sebi, kontinuirano usavršavanje, briga o primjerenom scenskom
izgledu, sve to ulazi u moju obavezu i odgovornost kao
profesionalnog plesača. Tu je i rizik od ozljeda koji nastaje sa
starosti te godinama staža. To su te neke razlike koje
profesionalizam nosi sa sobom – rekao je Horvat.
Objasnio je što za njega znači biti članom Lada.
– Ansambl broji pune 72 godine, a svejedno je kroz Lado prošla
tek samo šačica ljudi. Ponosan sam što sam odabran biti
dijelom te folklorne elite i što ljude koje sam ranije gledao kao
uzore, danas imam čast zvati svojim kolegama i prijateljima.
Jedan sam od rijetkih koji je svoj hobi uspio pretvoriti u
životni poziv i stvarno mislim da radim najljepši posao na
svijetu – kaže Horvat.
A želje za budućnost su sljedeće…
– Iskreno, želim bez trajnih ozljeda i posljedica doći do
mirovine, a opet nastaviti davati svoj maksimum kao plesač i
kao pjevač, tako da planova ima i nadam se da ću ih uspjeti sve
realizirati. Samo primanje u Lado jedno je od mojih najvećih
postignuća. Također, izdvojio bih dobivanje solističke kategorije
što znači da su moji talent, rad i trud prepoznati, a vjerujem da
je još puno izazova ispred mene pa bih o najvećim
postignućima govorio prilikom odlaska u profesionalnu mirovinu, a
do tada želim i dalje svakim danom biti sve bolji. Drago mi je da
sam kroz ljubav prema folkloru upoznao i ljubav svog života s
kojom čekam dijete, s obzirom na gene, malog folkloraša –
sigurno! Poseban je gušt da kroz život i karijeru prolazimo
zajedno i uživamo u svakom trenutku – rekao nam je za kraj Igor
Horvat.
