Natjecalo se u slalomu, spustu i skijaškom trčanju.
31.1.1919. U Varaždinu je rođen Rudolf Košić. Diplomirao je na
beogradskoj Muzičkoj akademiji, radio kao nastavnik glazbe u
Rijeci i Vukovaru, zatim je od 1956. do 1964. godine dirigent
vojnog orkestra u Varaždinu, zborovođa pjevačkog društva
“Zanatlijac”, voditelj glazbene sekcije OKUD “Milica Pavlić
Kata”, nastavnik varaždinske Glazbene škole. Dirigirao je na
promenadnim koncertima u štetalištu “Vatroslav Jagić”. Rudolf
Košić bavio se i skladanjem.
31.1.1914. U Ivancu je rođen Stjepan Velić, redatelj i scenarist
popularnih znanstvenih filmova. Radio je u “Nastavnom filmu”,
“Zora film” i Obrazovnom centru Televizije Zagreb.
31.1.1885. Rođen je u Đurđevcu Josip Hajduković, svećenik i
pjesnik. Po okončanju studija Bogoslovije u Zagrebu radio je kao
kapelan u Dugom Selu, a 1918. postaje župnik u Varaždinskim
Toplicama koju dužnost je obavljao do svoje smrti 21.svibnja
1942.godine. Josip Hajduković skupljao je i objavljivao pučke
umotvorine, ponajviše zagonetke. Pisao je stihove prožete vjerom,
prošlošću i domoljubljem. Godine 1909. objavio je zbirku stihova
“Pjesme”. Surađivao je u varaždinskom tjedniku “Hrvatska straža”,
u listovima i časopisima “Glasnik svetog Franje”, “Književnom
tjedniku”, “Luči”, “Prosvjeti”, “Obitelji” i drugima.
31.1.1588. Gradsko poglavarstvo Varaždina donijelo je odluku da
jedno građani slobodnog i kraljevskog grada Varaždina mogu
prodavati žito po ulicama, izvan gradske tržnice. Svi ostali žito
su morali nuditi na tržnici koja je bila pred Gradskom
vijećnicom.
31.1.1937. Varaždinski ski – klub priredio je prvo skijaško
prvenstvo grada. Natjecalo se u slalomu, spustu i skijaškom
trčanju na snježnim terenima Varaždinbrega.
31.1.1898. U Varaždinu je. rođen Josip Brajtenfeld, liječnik
neuropsihijatar. Medicinu je diplomirao u Grazu, od 1922.godine
radio je u varaždinskoj bolnici i bio angažiran na suzbijanju
zaraznih bolesti u varaždinskom kraju. Nakon specijalizacije
neurokirurgije u Berlinu voditelj je neuropsihijatrijskog odjela
Zakladne bolnice na Rebru, a od 1945. rukovodio je odjelom
neuropsihijatrije opće bolnice “Mladen Stojanović” i izvanredni
je profesor zagrebačkog Medicinskog fakulteta. Autor je brojnih
znanstvenih članaka koje je objavljivao u “Radiološkom glasniku”
i “Liječničkom vjesniku”. Josip Brajtenfeld umro je u Zagrebu
1964.godine.
—————————————————————————————————————–
Fra Bonaventura Duda, franjevac-svećenik, član Hrvatske
franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba blago je u
Gospodinu preminuo 3. kolovoza 2017. godine, oko 9 sati u
Franjevačkom samostanu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu u 94.
godini života, 76. redovništva i 68. svećeništva, priopćilo je
danas Tajništvo Hrvatske franjevačke provincije svetih Ćirila i
Metoda.
Većinu života živio je i djelovao u Franjevačkom samostanu sv.
Franje na Kaptolu u Zagrebu. Bio je jednostavna i sveta života.
Smatran je najuglednijim franjevcem na hrvatskom jezičnom
području. Bio je teolog, bibličar, profesor-emeritus Sveučilišta
u Zagrebu, prevoditelj, poliglot, pisac i pjesnik, kateheta,
pedagog, skladatelj, dopisni član HAZU, zanosni propovjednik
Božje riječi Rođen je u Rijeci 14. siječnja 1924. godine,
krštenjem Roko. Rano djetinjstvo proveo je u selu Krasu na otoku
Krku, gdje je s pet i pol godina krenuo u pučku školu. Pohađao ju
je do 1933. godine, a nakon toga školovanje nastavlja na Sušaku u
građanskoj školi. U to vrijeme ministrirao je kod časnih sestara
svetoga Križa i upoznao trsatske franjevce koje je, nakon drugog
razreda, zamolio da ga prime u samostan.
Primili su ga i 1935. godine poslali u Varaždin na franjevačku
gimnaziju. U novicijat je ušao 1941. godine, a nakon mature 1944.
započeo je studij teologije u Zagrebu. Na Katoličkome bogoslovnom
fakultetu diplomirao je 1950. godine, a 15. siječnja iste godine
na Trsatu proslavio mladu misu. Od 1946. godine objavio je
mnoštvo znanstvenih, stručnih i kulturnih priloga te više od 40
knjiga. Njegov životni put 1954. godine nastavlja se u Rimu gdje
je na Franjevačkom sveučilištu ‘Antonianum’ postigao doktorat
disertacijom o dubrovačkom dominikancu Ivanu Stojkoviću,
ekleziologu iz XV. stoljeća. Nakon toga na Papinskom biblijskom
institutu položio je biblijski licencijat. U Zagreb se vratio
1957. godine i ujesen postao asistentom na Katoličkomebogoslovnom
fakultetu. Od godine 1964. do 1969. bio je redoviti profesor i
pročelnik Katedre Svetoga pisma Novoga zavjeta. Više puta bio je
prodekan, a od 1982. do 1986. godine dekan Katoličkoga
bogoslovnog fakulteta. Predavao je i na različitim institutima, a
uz profesorski i nastavni rad, često je sudjelovao na brojnim
znanstvenim skupovima i objavljivao radove u stručnim časopisima
i znanstvenim zbornicima. Umirovljen je 1. listopada 1993.
godine, a 9. studenoga 2001. godine izabran je za profesora
emeritusa Sveučilišta u Zagrebu. Bio je glavni urednik Zagrebačke
Biblije, kapitalnog prijevoda Svetog Pisma iz 1968. godine,
iznimnoga zagrebačkoga i hrvatskoga biblijskog pothvata, zajedno
s ostalim vrhunskim zagrebačkim i hrvatskim književnicima i
jezikoslovcima, teolozima i prevoditeljima, (tiskane u 400.000
primjeraka) što je utjecalo i na tiskanje desetak svezaka
Hrvatskoga lekcionara (1973.-1991.). Kao autor sadržajnog
projekta i kao član uredništva s Jurom Kaštelanom sudjeluje u
ostvarenju Zagrebačke Biblije 1968. godine u izdanju Stvarnosti,
poslije ju je otkupila Kršćanska sadašnjost. S našim bratom fra
Zorislavom Lajošem (+1972.), provotnim inicijatorom, ujesen 1962.
godine sudjeluje u pokretanju Glasa Koncila, koji će postati
jedna od temeljnih ustanova naše Crkve u javnosti.
Širitelj je misli Drugoga vatikanskoga sabora s koncilskom ekipom
predvođenom blagopokojnim profesorom Tomislavom Jankom
Šagi-Bunićem, franjevcem kapucinom. Sudjeluje i opširno referira
na dva temeljna pokoncilska teološka simpozija o obnovi teologije
u Santo Domingu (1965.) i u Rimu (1966.). U punom jeku
pokoncilske obnove liturgije tadašnja Biskupska konferencija
Jugoslavije povjerava fra Bonaventuri Dudi izradu biblijskog
djela Hrvatskog lekcionara u deset svezaka. Taj posao izveo je u
najužoj suradnji s našim blagopokojnim bratom fra Jerkom Fućakom
(+1992.). Za potrebe lekcionara nanovo su preveli Novi zavjet u
izdanju Kršćanske sadašnjosti te izvršili lekcionarsku redakciju
Psaltira Zagrebačke Biblije. I danas čitamo u bogoslužju tekstove
koje su oni priredili. Obojica su sudjelovala u prijevodu Rimskog
misala i Časoslova. Fra Bonaventura je sam preveo osamdesetak
novih časoslovnih himana. Poslije su se obojica zauzela i za
prijevod Ekumenskoga Novog zavjeta (Zagreb, 1972.) te za
ostvarenje tzv. Jeruzalemske Biblije (1994.). Značajna je njegova
prisutnost od jeseni 1960. godine na Svećeničkom tečaju, a potom
na Teološko-pastoralnom tjednu koji je ubrzo prerastao u najveći
godišnji skup katoličkoga svećenstva u ondašnjoj Jugoslaviji, i
sve do danas u Hrvatskoj. Doprinio je u pokoncilskoj obnovi
redovništva. Tek napominjem da su godine 1966. provincijali
povjerili redakciju prijedloga za obnovu franjevačkoga
zakonodavstva – Propositio pro accomodata renovatione Ordinis.